Mu'tezile

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o jezičkim i stilskim standardima Wikipedije. Ako niste sigurni kako bi članak trebao izgledati, pogledajte neke od dobrih članaka.

Osnivačem mu’tezilske škole smatra se Vasil ibn Ata El-Gazzal (Umro 123/ 748. god.). Sama doktrina se vremenom razvijala tako da se kasnije učenje predstavnika i’tizala u dobroj mjeri razlikuju od onog njihovog osnivača o kojima se opet zna jako malo ili skoro ništa. Ono što znamo je da se za početak ove doktrine uzima momenta kada je Vasil ibn 'Ata El-Gazzal napustio sijelo Hasana El-Basrija zbog neslaganja sa njim u pitanju statusa onog ko počini veliki grijeh (ar.: Sahibu-l-kebire). Upravo zato jedna grupa istraživača smatra da su naziv mu’tezile dobili od arapskog "itizal" što znači odvajanje. Međutim, oni su sami sebe nazivali "Čuvarima pravde (ar. Adl) i monoteizma (ar. Tevhida)"

Jako je teško govoriti o ranom mu'tezilskom učenju jer od njihovih pisanih djela nije ništa ostalo osim "Kitab El-Intisar" od Hajjata. Ipak evo plana njihovog učenja kojeg je odredio jedan od njih, Abu El-Hudail El-'Allaf (umro 233/ 849), a koje se zasniva na pet osnovnih temelja:

1. Predestinacija i Pravda.
2. Jednoća Boga i svojstva.
3. Eshatologija (obećanje i prijetnja).
4. Imena i pravni statusi
5. Naređivanje dobra i zabranjivanje zla. Proročanstvo i "imama".

Ovaj okvir je kasnije postao općeprihvaćen i bio je osnova svih kasnijih sistematizacija.

Mu'atezile u svom razumijevanju islama važe za ekstremne racionaliste dajući prednost racionalnom dokazivanju nad tradicijom (ar. nass). Postoji grupa islamskih intelektualaca, koja se bavila fenomenom pojavljivanja mu’tezila, koja tvrdi da je njihovo pojavljivanje ustvari nije posljedica uticaja helenističke filozofije, kako se to često čuje, već represije nad razumom koja je bila uspostavljena od strane konzervativne uleme. Zapravo to bi se prije moglo nazvati revoltom. Ovaj "nekontrolisani" odlazak u drugu krajnost je rezultirao prekomjerenom labilnošću njihovih stavova kada je u pitanju prihvatanje kasnijih učenja koja su se pojavljivala a koja su imala racionalne primjese. Upravo se u ovom krije razlog razvijanja mu’tezilske doktrine kroz vrijeme, odnosno njihovo uključivanje kasnijih apologetskih učenja u svoj sistem. Tako da su, naprimjer, od Džada ibn Dirhema i njegovih sljedbenika preuzeli učenje o stvaranju Kur’ana, od džehmija učenje o negiranju Allahovih svojstava, a od kaderija učenje o negiranju Božijeg predodređenja. Ono što nikada nisu mogli implementirati u svojoj doktrini je hanbelijsko ili ehluhadisko učenje prema kome su imali izraženu antipatiju.