Alhambra

Alhambra (arapski: الْحَمْرَاء‎, Al-Ḥamrā', doslovno "crvena"), jest palata i kompleks utvrđenja koji zauzima vrh brda Assabica na jugoistočnoj granici grada Granada, sada u autonomnoj zajednici Andaluzija, u Španiji. Prvobitno je izgrađena kao mala utvrda 889. godine na ostacima rimskih utvrda. Zatim je u velikoj mjeri bila zapuštena, sve dok nasridski emir Muhamed I, ibn Nasr nije naredio da se njene ruševine obnove sredinom 13. vijeka. On je pripadao maurskim vladarima Emirata Granada u El-Andaluz-u. Nešto kasnije, isti vladar je dao da se izgradi današnja palata i tvrđava. U svojoj kompletnoj formi se nazivala "Calat Alhambra" (الْقَلْعَةُ ٱلْحَمْرَاءُ, Al-Qal'at al-Ḥamrā' , "crvena tvrđava"). Godine 1333. Sultan Jusuf I od Granade je dao da se preinači u kraljevsku palatu.^[1]

Maurske palate Alhambre su sagrađene za posljednje muslimanske emire (vladare) u Španiji, a koje su služile kao dvor dinastiji Nasrida. Nakon Rekonkviste od strane "katoličkih monarha" (špa. "reyes católicos") 1492., Alhambra je postala kraljevski dvor Ferdinanda II i Isabelle I, a palate su djelomično izmijenjene u renesansnom stilu. To je i mjesto gdje je Kristofor Kolumbo dobio kraljevsku potvrdu za svoja putovanja do Amerike. Godine 1526. Karlo V dao je da se izgradi nova renesansna palata (u okviru nasridskog utvrđenja Alhambra), koja bi bolje odgovarala caru Svetog Rimskog Carstva u revolucionarnom manirističkom stilu pod utjecajem humanističke filozofije, koja je u izravnoj suprotnosti s arhitekturom nasridske Andaluzije. Međutim, na kraju nikada nije bila završena zbog pobune Maura u Granadi. Nakon što je vijekovima bila zapuštena, zgrade su nastanili skvoteri. Alhambra je ponovo otkrivena nakon poraza Napoleona, koji je prije toga izvršio odmazdu uništavanjem jednog dijela ove građevina. Alhambra je ponovno "otkrivena" u 19. vijeku od strane evropskih naučnika i turista, pa je tada počela i obnova.

To je sada jedna od glavnih turističkih atrakcija Španije, pokazujući najpoznatiju i najvažniju građevinu islamske arhitekture, zajedno sa kršćanskim zgradama i baštenskim intervencijama iz 16. vijeka i poslije. Alhambra je mjesto Svjetske kulturne baštine UNESCO-a, a bila je i nadahnuće za mnoge priče i pjesme.^[2]

Maurski pjesnici opisali su Alhambru kao "biser u smaragdima", što je bila aluzija na boju njenih zgrada i šume oko ove građevine. Kompleks ove palate dizajniran je tako da ima na umu planinsko područje i razmatrani su mnogi oblici tehnologije. Park (Alameda de la Alhambra), koji u proljeće je obično bio obrastao divljim cvijećem i travom, Mauri su zasadili ružama, narandžama i mirtom. Međutim, najkarakterističnija osobina ovog parka je gusto drvo engleskih brijestova koje je 1812. godine donio vojvoda od Wellingtona. Park ima mnoštvo slavuja i obično je ispunjen zvukom tekuće vode iz nekoliko fontana i kaskada. Oni se snabdjevaju preko kanala dužine 8 km, koji je povezan sa rijekom Darro kod manastira Jesus del Valle iznad Granade.

Uprkos dugom vremenskom periodu tokom kojeg je bila izložena zanemarivanju, vandalizmu i nekim nepromišljenim obnavljanjima, Alhambra ostaje kao netipičan primjer Islamske umjetnosti u svojim završnim evropskim fazama. Ostala je relativno nepromijenjena izravnim bizantijskim utjecajima pronađenim u Velikoj džamiji u Córdobi. Većina zgrada u palati je četverougaona, sa svim prostorijama koje se otvaraju do središnjeg dvora. Cijela građevina je dostigla sadašnju veličinu jednostavno postepenim dodavanjem novih građevina, dizajniranih na istom principu, mada u različitim dimenzijama i međusobno povezanih manjim sobama i prolazima. Alhambru su proširili muslimanski vladari koji su živjeli u ovoj građevini. Međutim, svaki novi dio koji je bio dodan, slijedio je dosljednu temu "raj na zemlji". Arkade sa stubovima, fontane sa tekućom vodom i reflektujući bazeni korišteni su kako bi se dodala estetska i funkcionalna složenost, a spoljašnjost je ostala jednostavna i stroga. Sunce i vjetar su slobodno prihvaćeni. Plava, crvena i zlatnožuta (sve pomalo izblijedjele zbog dugotrajne izloženosti zubu vremena) su boje koje su se uglavnom koristile.

Ukrasi se nalaze na gornjim dijelovima zidova, sa naptisima na arapskom jeziku - uglavnom pjesama Ibn Zamraka i drugih koji hvale palatu - koji se dobro uklapaju u geometrijske obrasce s biljnom pozadinom postavljenom na arabesku ("Ataurique"). Veći dio ovih ukrasa urađen je od uklesane štukature (gipsa), a ne od kamena. Mozaici pločica ("alicatado"), sa složenim matematičkim uzorcima ("tracería", najpreciznije "lacería"), uglavnom su korišteni kao paneli za donji dio. Slični dizajni prikazani su na drvenim stropovima (alfarje).^[3] Mukarne su najviše zastupljene kod ukrašavanja svodova sa štukaturama, a neki od najbolje urađenih primjera ove kupole nalaze se u dvoranama Lavljeg dvorca. Kompleks palate je dizajniran u nasridskom stilu, posljednjem procvatu islamske umjetnosti na Pirinejskom poluostrvu, koji je imao veliki utjecaj na područje Magriba sve do današnjih dana, kao i na savremenu Mudéjar umjetnost, koja je karakteristična po svojim zapadnjačkim elementima preuzetim iz islamske arhitekture i umjetnosti i široko popularne tokom rekonkviste u Španiji.

1. ^ "Alhambra - historical introduction". Pristupljeno 2. 1. 2013.
2. ^ "Alhambra, Generalife and Albayzín, Granada". World Heritage List. UNESCO. Pristupljeno 13. 1. 2013.
3. ^ Chisholm, Hugh, ed. (1911). "Alhambra, The" . Encyclopædia Britannica. 1 (11th ed.). Cambridge University Press. str. 656–658.