Kinesko pismo

Kinesko pismo je sustav znakova, koji se koriste za pisanje riječi u kineskom i japanskom jeziku, ponekad i u korejskom, a prije i u vijetnamskom jeziku.

Broj znakova je oko 50 000, ali dovoljno je poznavati 3000-4000 znakova za komuniciranje, ostali znakovi se rijetko koriste, a neki su ostaci iz prošlosti. Pojedini znakovi predstavljaju jednostavne elemente (riječi-korijene) kineskog jezika, dok se složenice dobivaju grupiranjem znakova onih elemenata od kojih su sastavljene. Tijekom povijesti, kinesko pismo se mijenjalo i razvijalo. Smatra se, da je staro više od 3000 godina. Najstariji zapisi su: "Pismo proročanskih zapisa na kostima" iz vremena dinastije Shang i "Pismo na brončanim predmetima". Do danas je došlo do pojednostavljenja pisma (značajna reforma izvršena je 1955. godine), na način da se neki pojmovi upotrebljavaju kao slogovi, pa se mogu združivati što omogućava brže čitanje i pisanje. Pismo se razvijalo u više faza; početnom se smatra slikovna faza koja u sebi nosi dosta slikovnosti. S vremenom, stilizacijom, brzinom pisanja i uporabom kista za pisanje dolazi do razvoja pisma u svojim tipičnim oblicima. Za kineski znak specifična je kvadratičnost, odnosno svaki znak zauzima jedan kvadrat pri čemu su svi kvadrati jednaki. Pismo ima vrlo uredan raspored pisanja kako po horizontali, tako i po vertikali, te se čita s lijeva na desno. Umjetnost ispisavanja kineskog pisma obično s crnom tintom zove se kaligrafija. Broj kineskih znakova mijenjao se u rječnicima; tako etimološki rječnik Shuowen Jiezi (oko 100 god.) ima 9353 znaka, Kangxi Zidian (1716) 47 035, Hanyu Da Zidian (1989) 54 678 a Yitizi Zidian (2004) 106 230 znakova.