Raspad SFRJ

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu.Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili raspad SFRJ je naziv za skup povijesnih događaja koji su započeli tijekom 1980-ih i koji su doveli do prestanka pravnog postojanja SFRJ-a kao države. Raspadom SFRJ-a nastalo je sedam novih država na području Jugoistočne Europe, a vrijeme njihovog nastanka obilježeno je ratnim sukobima i nasiljem, velikim materijalnim štetama, gubitcima u ljudskim životima i velikim valovima izbjeglica.

Propaganda komunističke države je 1980-ih godina uspijevala stanovništvu Jugoslavije prikazivati sliku snažne, složne i uspješne Jugoslavije s velikim ugledom u međunarodnim odnosima, čak uspijevajući zatajiti činjenicu da je SFRJ odmah nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. god. i službeno bankrotirala 1982. god., postavši nelikvidna u međunarodnim plaćanjima - okolnost koja će preostalih nekoliko godina života Jugoslavije obilježiti nestašicama električne energije, benzina, kave, higijenske vate, deterdženata i drugih potrepština.^[1]

SFRJ je, prema trijeznoj ocjeni, tada više na okupu držala međunarodna situacija, nego neke unutarnje silnice. S raspadom komunističkog bloka, i osobito SSSR-a kao supersile - iz kojega bez rata uspijevaju izaći čak i male zemlje poput Litve (u ožujku 1990.) i Kirgistana (u kolovozu 1991.) - održavanje na okupu mnogo slabije Jugoslavije izgledalo je kao puka tlapnja; sve ako i nije bilo stranih sila koje bi pokazivale interes da se Jugoslavija raspadne.

Već prije toga, smrt Edvarda Kardelja 1979. godine naznačila je odlazak one generacije komunista koja je Titovu Jugoslaviju i stvorila. Makar će se narednih godina pokušati provoditi razne političke i ekonomske mjere radi reforme sustava kojega je uspostavila ta generacija, pokazalo se da se reformama ne može spasiti ni socijalizam, ni Jugoslaviju: SFRJ je početkom 1980-ih zahvatila teška ekonomska kriza, s izrazito visokom inflacijom, devalvacijom dinara i zabranom uvoza mnogih proizvoda široke potrošnje. Prema anegdotalnim iskazima uglednih osoba koje su mogle voditi povjerljive razgovore s Josipom Brozom Titom, krajem 1970-ih je i on govorio o Jugoslaviji kao zemlji bez prave budućnosti.^[2][3]

Sve je to postupno vodilo do uzburkavanja socijalnih i etničkih problema: socijalistički sustav kakav je postojao u Jugoslaviji se pokazao nefleksibilnim - nije bilo dopušteno da se nezadovoljstva javno iskažu, a dopustiti nekakvu mirnu promjenu vlasti na slobodnim izborima Savez komunista Jugoslavije nije držao prihvaljivim (naime, pripadnici te ekstremnoljevičarske stranke, kakav je i inače slučaj s političkim ekstremistima, na političke protivnike gledali su kao na "neprijatelja", kao nakupinu zlikovaca s kojima se komunicira samo putem grube represije) - a sama Jugoslavija kao federalna država geopolitički neodrživom.

Nakon što izbijaju prosvjedi na Kosovu 1981. godine, u kojima tamošnji Albanci zahtijevaju status republike za Kosovo (koje je imalo status autonomne pokrajine u sastavu SR Srbije), federalne vlasti odgovaraju nasilnim gušenjem demonstracija. Pogibaju desetci demonstranata. Nakon kosovskih nemira situacija u SFRJ se nimalo ne smiruje: u državi u kojoj poredak uopće ne dopušta izražavanje nezadovoljstva, svako je nezadovoljstvo opasno. 1982. godine na 19. plenumu CK SK Srbije proglašava se teritorijalno jedinstvo SR Srbije dok savezna vlada uvodi dugoročni program ekonomske stabilizacije.^[4]

Nedugo poslije, 1986. godine u javnost izlazi Memorandum SANU, a srbijanski se državni vrh radikalizira dolaskom Slobodana Miloševića na vlast 1987. godine. Nakon dolaska Miloševića na vlast nastaje čistka u srbijanskom političkom vrhu, a tijekom 1988./89 započeo je program mekog puča gdje se kroz "spontane" demonstracije ("događanja naroda") također i u Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu. Demonstracije je insceniralo političko vodstvo SR Srbije radi smjenjivanja rukovodstava tih pokrajina i SR Crne Gore. Na mjesto smijenjenih rukovodstava postavljene su osobe lojalne Miloševiću. Uspješnom provedbom tih "događanja naroda" je Slobodan Milošević također zadobio kontrolu nad 4 od 8 glasova u predsjedništvu Jugoslavije, sastavljenom od predstavnika federalnih jedinica.

Osnažen tim svojim političkim uspjesima, na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije u siječnju 1990. godine srbijanski politički vrh je htio nametnuti svoju volju i program centralističke SFRJ sa SR Srbijom kao dominantnom članicom. Na drugoj su strani vodstva Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine htjele labavu federaciju ili konfederaciju, kako bi mogla uživati u većoj autonomiji; osim toga smatraju vodstva SR Slovenije i SR Hrvatske da mogu provesti uspješnu tranziciju u demokratski sustav. Umjesto dogovora i kompromisa došlo je do raskola unutar Centralnog komiteta SKJ, kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade. Delegati iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije napuštaju sjednicu, te se u tim federalnim jedinicama ubrzo raspisuju slobodni demokratski izbori. Hrvatska, Slovenija i Makedonija proglašavaju neovisnost tijekom ljeta 1991., a godinu poslije to će učiniti i Bosna i Hercegovina.

Tijekom tih događanja, srbijanski vrh poduzeo je korake radi preoblikovanja Jugoslavenske narodne armije u srpsku vojsku, koja će kasnije doista biti stavljena u funkciju stvaranja Velike Srbije, u nominalnom obliku centralizirane Jugoslavije, krnje Jugoslavije ili proširene Srbije.

Srpski politički i vojni vrh (JNA) nastojao je savezne države zadržati silom u Jugoslaviji (onakvoj, kakvu je htio imati srbijanski politički vrh), te nastoji Jugoslavensku narodnu armiju pretvoriti u vojsku posve odanu srbijanskim interesima^[5]: ubrzo nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnosti počeo je Desetodnevni rat u Sloveniji, a zatim rat u Hrvatskoj (1991. – 1995.). Uslijedio je potom i rat u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.), u kojima su se Hrvati i Bošnjaci borili za neovisnost te zemlje, ali je unutar tog rata nastao i oružani Bošnjačko-hrvatski sukob. Ipak, i Slovenija i Hrvatska i Bosna su stekle neovisnost i priznanje od međunarodne zajednice.

Vojni vrh JNA djelovao je u tim sukobima bez suglasnosti vrhovnog zapovjednika, predsjednika predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića. Najkasnije 3. listopada 1991., nakon odlaska četvero od osam predstavnika predsjedništva SFRJ - Janeza Drnovšeka (Slovenija), Stjepana Mesića (Hrvatska), Vasila Tupurkovskog (Makedonija) i Bogića Bogićevića (Bosna i Hercegovina) - krnje predsjedništvo, tzv. "srpski blok" - Borisav Jović (Srbija), Branko Kostić (Crna Gora), Jugoslav Kostić (Vojvodina) i Sejdo Bajramović (Kosovo) pod de facto kontrolom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, preuzelo je potpunu vojnu i financijsku kontrolu nad donadavnim federalnim vojnim snagama Jugoslavije.

Proglašenje neovisnosti Makedonije 8. rujna 1991. godine došlo je - pokazalo se - u dobro vrijeme, te su vlasti u Beogradu dopustile mirni odlazak te federalne jedinice iz zajedničke države. Povodom napetosti između etničkih Albanaca i Makedonaca, nastat će tek nakon desetak godina oružani sukob u Makedoniji 2001.

27. travnja 1992. godine nastaje Savezna Republika Jugoslavija, kao zajednica Srbije i Crne Gore. Makar je ta država pretendirala na svojem međunarodnopravnom identitetu sa SFRJ, međunarodna zajednica to nije priznala - tretirana je međunarodno SR Jugoslavija tek kao jedna od država nastalih raspadom SFR Jugoslavije.

Crna Gora će ostati u zajednici sa Srbijom do 2006. godine.

Već će ranije, nakon rata na Kosovu 1996. – 1999. prestati efektivna vlast Srbije na Kosovu, ali će ta država dogovor s međunarodnim faktorima koji će podržati njenu neovisnost čekati do 2008. godine.

1. ↑ Zoran Vitas. 2. rujna 2014. Bankrot Jugoslavije: Ekonomski krah 1982. koji nikad nije službeno objavljen. Večernji list. Pristupljeno 11. travnja 2019.
2. ↑ Gordana Ćosić. 2. prosinca 2016. Jugoslavija bi bila najjača zemlja u Evropi da su se Titove ideje ostvarile, evo kako bi izgledala (srpski). Telegraf.rs. Pristupljeno 14. svibnja 2019.
3. ↑ Ivan Miladinović. 20. siječnja 2019. SUSRET SA ISTORIJOM: Tito imao pet žena, a umro sasvim sam (srpski). Novosti.rs. Pristupljeno 14. svibnja 2019.
4. ↑ Jelena Periš. 2016. PROGRAM DUGOROČNE EKONOMSKE STABILIZACIJE 80-IH KAO POKUŠAJ IZLASKA IZ KRIZE U JUGOSLAVIJI (diplomski rad). Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu. Pristupljeno 11. travnja 2019.
5. ↑ Davor Domazet-Lošo. NSF Journal, Svezak 1, 2001. Kako je pripremana agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ili preoblikovanje JNA u srpsku imperijalnu silu. Udruga sv. Jurja. Pristupljeno 2019-04-11 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)