Rimsko pravo

Rimsko pravo (ius Romanum, ius Romanorum) označava pravni poredak koji je vrijedio u rimskoj državi od osnutka Rima, koji se prema predaji veže uz 753. godinu pr. Kr., pa do smrti istočnorimskog cara Justinijana 565. godine. Zaključnu fazu toga razvoja čini kodifikacija cara Justinijana - Corpus Iuris Civilis.

Rimski pravnici bili su prvenstveno pravni praktičari, što znači da nisu bili skloni teoriji i filozofiji prava (zanimljivo je da čak nisu ostavili ni konkretnu definiciju prava). Rimski pravnici ostavili su iza sebe velik broj izreka i ideja o pravu, odnosno pravnoj znanosti. Ulpijan je "definirao" neka temeljna načela prava u izreci honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere (pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, svakome dati ono što mu pripada).

Recipirano rimsko pravo je negdje prije, a negdje kasnije prestalo vrijediti kao pozitivno pravo, te je zamijenjeno građanskim kodifikacijama, tako u Francuskoj s Napoleonovim Code Civile iz 1804. godine, u Austriji austrijskim Općim građanskim zakonikom iz 1811., najzad i u Njemačkoj jedinstvenim njemačkim Građanskim zakonikom iz 1896. godine.

Rimski klasični pravnici postavili su prve temelje pravne znanosti. Njihovo djelo su nastavili i dovršili glosatori i postglosatori u Italiji, primat u proučavanju rimskog prava potom preuzimaju francuski pravnici kasnog srednjeg vijeka, a potom njemački i nizozemski pravnici, počevši od 16. stoljeća. Tako su na temelju rimskog prava izgrađeni pravni pojmovi, klasifikacije i kategorizacije osnovnih pravnih instituta, koje je prihvatila pravna znanost svih civiliziranih naroda.