Hladni rat

Američki predsjednik John F. Kennedy i sovjetski vođa Nikita Hruščov na samitu u Beču, 4. lipnja 1961. godine.

Fotografija Berlinskog zida pred Brandenburškim vratima. Zid je izgrađen 1961. godine kako bi spriječio bijeg stanovnika Istočne Njemačke i zaustavio potencijalno katastrofalne ekonomske migracije. Zid je bio simbol Hladnoga rata i njegovo rušenje 1989. je najavilo njegov kraj.

Pokret nesvrstanih, čije su glavne ličnosti dugo godina bili Gamal Abdel Nasser, Josip Broz Tito i Džavaharlal Nehru, predstavljao je "treći put" u periodu snažnih blokovskih podjela.

Tokom Hladnog rata, Sjedinjene Države su provele oko 1,054 službenih nuklearnih testova, između 1945. i 1992. godine. Sovjetski Savez ih je službeno proveo oko 715, u periodu od 1949. do 1990. godine.

Sovjetski Savez je 4. listopada 1957. godine u Zemljinu orbitu lansirao prvi svjetski umjetni satelit: Sputnjik 1.

Hladni rat je naziv za period vojnih i političkih tenzija nakon Drugog svjetskog rata između zemalja Istočnog (Sovjetski Savez i njegovi saveznici) i Zapadnog bloka (Sjedinjene Države, NATO i ostali saveznici). Historičari danas nisu potpuno složni oko točnog trajanja Hladnog rata, mada se kao početak najčešće uzimaju 1945. ili 1947. godina (kada je donesena Trumanova doktrina o ograničavanju sovjetskog ekspanzionizma), a kao kraj 1991. godina, kada se raspao Sovjetski Savez.

Termin "hladni" se koristi zato što dvije sukobljene strane nikada nisu povele oružani sukob velikih razmjera, međutim su (in)direktno sudjelovale u cijeloj seriji manjih i većih regionalnih sukoba, koji se nazivaju surogat ratovima. Hladni rat je formalno dokinuo savezništvo protiv Trećeg Reicha iz Drugog svjetskog rata, tako da su Sovjetski Savez i Sjedinjene Države postale dvije sukobljene velesile s dijametralno suprotnim političkim i ekonomskim načelima. Sovjetski Savez je bio marksističko-lenjinistička, jednopartijska država na čelu s Komunističkom partijom i prisutnom tajnom policijom, a koju je u prvim godinama vodio diktator (Staljin), a kasnije mala skupina političkih moćnika (Politbiro). Sve do posljednjih godina Hladnoga rata, partija je u Sovjetskom Savezu kontrolirala gotovo sve aspekte javnog života, uključujući medije, vojsku, gospodarstvo i organizacije. Uz to je izvršavala indirektnu kontrolu u ostalim zemljama Istočnog bloka i uvelike financirala komunističke partije diljem svijeta; ponekad joj je konkurencija bila NR Kina, a posebice nakon Kinesko-sovjetskog raskola iz 60-ih godina. Opozicija sustavu bio je Zapadni blok, kojeg su dominantno sačinjavale kapitalističke zemlje s razvijenom demokracijom, slobodnim medijima i nezavisnim organizacijama. S godinama se isprofilirala i treća strana, Pokret nesvrstanih, kojoj su pripadale neutralne zemlje čiji je cilj bilo održavanje dobrih odnosa s obama stranama. Iako se dvije velesile nikada nisu direktno sukobile, bile su izrazito dobro naoružane i spremne za mogući, totalni nuklearni svjetski rat. Postojale su nuklearne strategije čiji je cilj bilo obeshrabrivanje suprotne strane od napada, s obzirom da je postojala prijetnja da će napadač, u slučaju nuklearnog napada, biti potpuno uništen; ta je strategija poznata kao osigurano uzajamno uništenje. Osim preko ekstenzivnog razvoja nuklearnog oružja i jačanja vojnih snaga, dvije sukobljene strane su težnju za dominacijom izražavale kroz razne surogat sukobe diljem svijeta, psihološko ratovanje, kampanje masovne propagande i špijunažu, rivalstvo u sportu i tehnološkim natjecanjima poput svemirske utrke.

Prva faza Hladnog rata započela je u prve dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine. Sovjetski Savez je konsolidirao svoj utjecaj u zemljama Istočnog bloka, dok su Sjedinjene Države započele globalnu politiku zadržavanja kako bi osporili sovjetsku moć, davale su vojnu i financijsku pomoć europskim zemljama (primjerice, podrška antikomunistima u Grčkom građanskom ratu) te su formirale NATO savez. Berlinska blokada (1948–49) je bila prva velika kriza Hladnoga rata. Pobjedom komunista u Kineskom građanskom ratu i izbijanjem Korejskog rata (1950–53), sukob se proširio. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države su se natjecale oko dominacije u Latinskoj Americi te u zemljama Afrike i Azije koje su prolazile kroz proces dekolonizacije. Sovjeti su, u međuvremenu, tenkovima ugušili Mađarsku revoluciju iz 1956. godine. Širenje i eskalacija sukoba doveli su do novih kriznih situacija diljem svijeta, poput Sueske krize (1956.), Berlinske krize (1961.) i Kubanske raketne krize (1962.). Nakon potonje, Hladni rat je ušao u novu fazu u kojoj je svijet vidio Kinesko-sovjetski raskol, koji je zakomplicirao odnose u komunističkom svijetu, ali i sve veću autonomiju američkih saveznika, poput Francuske. Sovjeti su 1968. godine, ponovno tenkovima, ugušili Praško proljeće, pokušaj liberalizacije komunizma u Čehoslovačkoj, dok je od Amerike podržavani Južni Vijetnam teško poražen u Vijetnamskom ratu (1955–75), što je bio fijasko koji je zahtijevao promjenu politike u Sjedinjenim Državama.

Do 70-ih godina, obje su strane pokazale interes za prilagodbe s ciljem stvaranja stabilnijeg i predvidljivijeg međunarodnog sustava, što je dovelo do primjene politike detanta, pregovora o ograničenju strateškog naoružanja (SALT) i ostvaranje odnosa između Sjedinjenih Država i NR Kine s ciljem kontriranja Sovjetskom Savezu. Početkom Sovjetsko-afganistanskog rata 1979. godine, politika detanta je krahirala. Rane 80-e dovele su do nove eskalacije odnosa tokom koje su Sovjeti oborili KAL-ov let 007, a NATO organzirao vojne vježbe Able Archer 83 (1983.). Sjedinjene Države su pojačale diplomatski, vojni i ekonomski pritisak na Sovjetski Savez i to u periodu kada je komunistička velesila već patila od ekonomske stagnacije. Sredinom 80-ih, novopostavljeni sovjetski vođa, Mihail Gorbačov, predstavio je liberalne reforme znane kao glasnost i perestrojka te zaključio sovjetski rat u Afganistanu. Istovremeno, diljem Istočne Europe dolazi do pojačanih zahtjeva za autonomijom, posebice u Poljskoj. Gorbačov je, s druge strane, odbio slati Crvenu armiju u zemlje Varšavskog pakta, kao što je Sovjetski Savez radio u prošlosti. Posljedica toga bio je val revolucija u kojima su mirno svrgnuti komunistički sistemi u Istočnoj Europi; jedini izuzetak bila je Rumunjska revolucija. Komunistička partija Sovjetskog Saveza je ubrzo izgubila političku moć te je ubrzo i zabranjena nakon neuspjelog puča u kolovozu 1991. godine. Sve to dovelo je do formalnog raspada Sovjetskog Saveza u prosincu 1991. godine, što je izazvalo domino efekt i dovelo do pada komunizma u zemljama poput Mongolije, Kambodže i Južnog Jemena.

Hladni rat i sva događanja iz tog perioda ostavili su neizbrisivu ostavštinu. Na njega se često referiralo u popularnoj kulturi, posebice u špijunski orijentiranim djelima (poput globalno popularnog serijala o tajnom agentu Jamesu Bondu) i onima koja su tematizirala nuklearno ratovanje.