Balkanski ratovi

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Balkanski ratovi su dva sukoba koja su se desila na Balkanskom poluostrvu u jugoistočnoj Evropi 1912. i 1913. godine. Četiri Balkanske države porazile su Osmansko carstvo u prvom ratu; a jedna od četiri države, Bugarska, poražena je u drugom ratu. Osmanlijsko carstvo izgubilo je gotovo sve svoje teritorije u Evropi. Austro-Ugarska, iako nije bila u ratu, bila je oslabljena jer je dozvolila Srbiji proširenje teritorija i ujedinjenje južnoslavenskih naroda. Rat je postavio teren za Balkansku krizu 1914. godine i na taj način bio "uvod u Prvi svjetski rat".

Do početka 20. stoljeća, Bugarska, Grčka, Crna Gora i Srbija su ostvarile nezavisnost od Osmanskog carstva, ali je veliki broj njihove etničke populacije ostao pod Osmanlijskom vlašću. 1912. godine ove zemlje su formirale Balkansku ligu. Postojala su tri glavna uzroka izbijanja Prvog Balkanskog rata. Osmanlijsko carstvo nije bilo u stanju da se reformira, ili da se bavi rastom etničkog nacionalizma svog raznolikog naroda. Drugo, Velike sile su bile posvađane među sobom i nisu pomogle Osmanskom carstvu da sprovede neophodne reforme. To je navelo balkanske države da nametnu svoje rješenje. Stvorena je Balkanska liga, a njeni članovi su bili uvjereni da mogu pobijediti Osmanlije.

Osmansko carstvo je izgubilo gotovo sve svoje evropske teritorije zapadno od rijeke Marice. Veliki broj Osmanlija iz Evrope počelo je da bježi u Osmansku unutrašnjost. 1914. godine, preostale ključne regije Osmanlijskog carstva doživjele su povećanje broja stanovnika od oko 2,5 miliona zbog poplava imigracije sa Balkana.

U Turskoj, ovaj događaj se smatra katastrofom (Balkan Harbi faciasi) u historiji nacije. Neočekivani pad i iznenadno prepuštanje turske dominacije nad ovim evropskim teritorijem stvorilo je psiho-traumatski događaj među Turcima koji je izazvao konačni kolaps samog carstva u roku od pet godina. Nazim-paša, načelnik štaba osmanske vojske, se smatrao odgovornim za neuspjeh i bio je ubijen 1913. godine od strane Mladih Turaka.

Prvi Balkanski rat izbio je kada je Liga napala Osmanlijsko carstvo 8. oktobra 1912. godine i okončan je sedam mjeseci kasnije Ugovorom iz Londona. Nakon pet stoljeća, Osmansko carstvo je izgubilo gotovo svu svoju teritoriju na Balkanu.

Drugi Balkanski rat izbio je 16. juna 1913. godine. Srbija i Grčka su koristile argument da je rat bio prolongiran kako bi se odrekli važnih podataka iz predratnog ugovora i zadržali sve osvojene okruge u svome posjedu, a koje su trebale biti podijeljene prema specifično unaprijed definisanoj granici. Vidjevši da je sporazum prekršen, Bugarska je bila nezadovoljna zbog podjele plijena u Makedoniji i započela je u tajnosti vojnu akciju protiv svojih bivših saveznika, Srbije i Grčke. Vidjevši da su vojske Srbije i Grčke odbile Bugarski kontranapad, Rumunija, koja nije imala nikakvu ulogu u sukobu, napala je Bugarsku sa sjevera zbog kršenja mirovnog sporazuma. Istovremeno, Osmansko carstvo je napalo Bugarsku i napredovalo prema Trakiji kako bi povratili Adrianopolje. Rezultat je bio Ugovor u Bukureštu, gdje je Bugarska izgubila većinu teritorija koje je stekla u Prvom Balkanskom ratu, te je bila prisiljena da ustupi rodnu Bugarsku pokrajinu Dobruđu Rumuniji.