Bizantijsko Carstvo

Bizantijsko Carstvo Βασιλεία Ῥωμαίων; Ῥωμανία; Basileia Rhōmaiōn; Imperium Romanum
330–1453.
	Uzrečica: Βασιλεὺς Βασιλέων, Βασιλεύων Βασιλευόντων ; (grčki: "Kralj kraljeva, Vladar vladara")
	Položaj na karti
Glavni i najveći grad	Konstantinopolj;
Službeni jezik	latinski (zvaničan do 620); grčki (zvaničan nakon 620)
Državno uređenje	Apsolutna autokratija
car
• 330–337.	Konstantin I (prvi)
• 1449–1453.	Konstantin XI (zadnji)
Zakonodavstvo
Stanovništvo
• Ukupno	26.000.000 (565. godine); 10.000.000 (1143. godine)
Valuta	Histamenon, hiperpiron

Bizantijsko Carstvo ili Istočno Rimsko Carstvo bilo je carstvo u kojem se pretežno govorilo grčkim jezikom tokom kasne antike i srednjeg vijeka. Njegov glavni grad bio je Konstantinopolj (današnji Istanbul), prvobitno osnovan kao Bizantijum. Bizantijsko Carstvo preživjelo je fragmentaciju i pad Zapadnog Rimskog Carstva u 5. stoljeću i nastavilo postojati još hiljadu godina dok ga nisu osvojile Osmanlije 1453. Tokom većeg dijela postojanja bilo je najmoćnija ekonomska, kulturna i vojna sila u Evropi. Bizantija i Istočno Rimsko Carstvo historiografski su termini nastali nakon nestanka Carstva; njegovi građani nastavili su se odnositi prema Carstvu kao prema Rimskom Carstvu (starogrčki: Βασιλεία Ῥωμαίων, Basileia Rhomaion; latinski: Imperium Romanum).

Rimsko (Bizantijsko) Carstvo
(Amblem dinastije Paleolog) Moto: Βασιλεὺς Βασιλέων Βασιλεύων Βασιλευόντων (grčki: "Kralj kraljeva, Vladar vladara")
Hronologija
330.	Konstantin Veliki učinio Konstantinopolj svojom prestonicom.
395.	Carstvo je podijeljeno na zapadnu i istočnu polovinu nakon smrti Teodozija I Velikog.
527.	Justinijan I krunisan za cara.
532–537.	Justinijan gradi crkvu Aja Sofiju ("Presveta Mudrost"; grčki: Ιερός Ναός Αγίας Σοφίας, Hieros Naos Hagias Sofias; turski: Aya Sofya)
533–554.	Justinijanovi generali ponovo osvajaju Sjevernu Afriku i Italiju od Vandala i Ostrogota.
568.	Langobardska invazija uzrokuje gubitak velikih teritorija u Italiji.
634–641.	Arapska vojska osvaja Levant i Egipat. U sljedećih nekoliko desetina godina, Arapi zauzimaju većinu Sjeverne Afrike, da bi kasnije osvojili Siciliju.
730–787; 813–843.	Kontroverza u vezi s ikonoklazmom, uništavanjem svetih ikona. Rezultat je bilo gubljenje većeg dijela italijanskih teritorija koje su bile u sastavu Carstva, kao i nekih teritorija na jugu.
1054.	Crkveni raskol. Podjela crkve na rimokatoličku (Rim) i pravoslavnu (Konstantinopolj)
1071.	Vojsku cara Romana IV Diogena porazili Seldžuci u Bici kod Manzikerta. Izgubljena većina Male Azije. Iste godine Normani osvajaju bizantijska uporišta u Italiji.
1204.	Konstantinopolj zauzeli krstaši.
1261.	Konstantinopolj oslobodio biznatski car Mihael VIII Paleolog, čije je sjedište bilo u Nikeji.
1453.	Turci Osmanlije pod zapovjedništvom sultana Mehmeda II osvojili Konstantinopolj. Kraj Bizantijskog Carstva.

Nekoliko događaja od 4. do 6. stoljeća označava prelazni period tokom kojeg je Rimsko Carstvo podijeljeno na dva dijela: Istočno (Bizantijsko) i Zapadno. Car Dioklecijan 285. godine podijelio je administraciju Rimskog Carstva na istočnu i zapadnu. Između 324. i 330. godie Konstantin Veliki prebacio je glavni grad iz Rima u Bizantijum, kasnije poznat kao Konstantinopolj (Konstantinov grad) i Novi Rim (Nova Roma). Za vrijeme cara Teodozija I kršćanstvo je postalo zvanična religija Carstva. I, na kraju, za vrijeme vladavine cara Heraklija vojska i administracija restukturirani su i usvojen je grčki jezik umjesto latinskog. Iako je nastavila djelovati kao rimska država i održavati rimsku državnu tradiciju, moderni historičari razlikuju Bizantiju od antičkog Rima otkad se počela orijentirati prema grčkoj, a ne prema latinskoj kulturi i otkad je karakterizira pravoslavlje, a ne politeizam.

Granice Carstva čestno su se mijenjale, tako da je za vrijeme cara Justinijana I ono dostiglo najveći opseg nakon ponovnog osvajanja zapadne obale Sredozemnog mora, sjeverne Afrike, Italije i samog Rima. Za vrijeme vladavine cara Mauricija istočna granica Carstva proširena je, a granica na sjeveru stabilizirana. Međutim, njegovo nasilno smjenjivanje izazvalo je Bizantijsko-perzijski rat koji je iscrpio Carstvo i doprinijelo velikim teritorijalnim gubicima tokom muslimanskih osvajanja u 7. stoljeću. Tokom samo nekoliko godina Carstvo je u sukobima s Arapima izgubilo svoje najbogatije pokrajine, Egipat i Siriju.^[1]

Za vrijeme Makedonske dinastije (10–11. stoljeće) Carstvo se ponovo proširilo i doživjelo dva stoljeća makedonske renesanse, ali su na kraju izgubili Malu Aziju od Seldžučkih Turaka nakon bitke kod Manzikerta 1071. Ova bitka otvorila je put Turcima da se nasele u Anadoliji. Bizantijsko Carstvo je u posljednjim stoljećima postojanja bilo izloženo stalnom padu moći. Bizantija se borila i oporavljala, ali je u 12. stoljeću doživjela smrtni udarac, kada su za vrijeme četvrtog krstaškog rata, krstaši osvojili Konstantinopolj i raspustili Carstvo. Ponovo je reafirmirano 1261. godine, kada je Bizantija porazila krstaše, te oslobodila Konstantinopolj, ali su izgubili mnoge druge teritorije. Izgubljene teritorije su postepeno preuzimale Osmanlije tokom 15. stoljeća. Osvajanjem Konstantinopolja od Osmanlijskog carstva 1453. godine konačno je nestalo Bizantijsko Carstvo.

^ Haldon, John; Haldon, Shelby Cullom Davis 3.0. Professor of European History Professor of History Hellenic Studies John (2002). Warfare, State And Society In The Byzantine World 560–1204. str. 47. ISBN 9781135364373.

[1] Haldon, John; Haldon, Shelby Cullom Davis 3.0. Professor of European History Professor of History Hellenic Studies John (2002). Warfare, State And Society In The Byzantine World 560–1204. str. 47. ISBN 9781135364373.

[1]