Imunogenetika

Imnogenetika (lat. immunitas = otpornost, neprijemčivost + genetika) jeste nauka u kojoj se preklapaju i interaktivno povezuju imunologija i genetika. Primjena imunoloških metoda i spoznaja u genetičkim studijama omogućava detekciju individualne varijacije (u poznatim sistemima krvnih grupa i iproteinskih alotipova, npr.), a primjena genetičkih metoda i dostignuća rezultira informativnim podacima za proučavanje imunoloških fenomena.^[1][2][3]

Imunogenetika istovremeno pripada i imunološkoj i genetičkoj znanosti. Blisko se veže i prožima sa fundamentalnim biološkim i biomedicinskim znanostima, primarno sa molekularnom biologijom, biohemijom i fiziologijom (osobito sa serologijom – njenim specijalnim područjem).

Osnovni pojmovnig imunogenetike također obuhvata slijedeće definicije. Imunogena je svaka supstanca koja uzrokuje imuni odgovor. Generalno gledano, najmoćniji imunogeni su strani proteini i glikoproteini, a imunogenost je sposobnost pobuđivanja imunog odgovora.

• Imuna supstanca je citoplazmatski faktor produciran u lizogenim bakterijama a koji ih štiti od infekcije bakteriofagima istog tipa kao što su njihovi profagi i istovremeno onemogućava vegetativne replikacije pomenutih profaga, a
• imunizacija (inokulacija, vakcinacija) je injiciranje antigena u cilju razvijanja imunog odgovora ili otpornosti organizma na isti antigen.
• Imunokompetentne ćelije su sve ćelije koje su u stanju vršiti svoju imunološku funkciju kad su izložene odgovarajućem stimulusu.
• Imunoselekcija je metod za izolaciju ćelijskih linija kojim nedostaju određeni antigeni kao što su oni glavnog histokompatibilnog kompleksa. Selekcija se postiže tretiranjem ćelija specifičnim antiserumom i komplementom, pri čemu glavnina ćelija ugiba, osim nekoliko spontano formiranih varijanti koje ne posjeduju odgovarajući antigen. Gubitak antigena češće je rezultat delecija, nego epigenetičkih promjena ili mitotskog crossing–overa.
• Imunogeni (imuno–geni) su aleli svakog genskog lokusa koji utiče na imunološke karakteristike organizma kao što su: geni za imuni odgovor, geni HLA kompleksa itd.
• Imuna tolerantnost je stanje odsustva reaktivnosti organizma na supstance koje bi, u normalnim okolnostima, izazvale imuni odgovor. Tolerantnost na specifične strane antigene kod nekih ptica i sisara može biti inducirana njihovim izlaganjem stranim antigenima tokom embrionskog ili neonatalnog razvoja. Privremena tolerantnost kod odraslih jedinki postiže se alternativnom administracijom antigena ili koadministracijom sa agensima koji onemogućuju proliferaciju ćelija kao dio imunog odgovora. Ovi mehanizmi podrazumijevaju ili potpunu deleciju potencijalno reaktivnih limfocita ili njihovu inaktivaciju imunološkom supresijom.
• Imununa supresija je nasljedno ili inducirano stanje u kojem je onemogućen odgovor imunog sistema na većinu ili sve antigene. Može se postići i aplikacijom odgovarajućih lijekova.
• Imunosupresivni lijekovi, kao što su azatiopren, merkaptopurin i drugi, su sve one supstance čije aktivne komponente blokiraju imuni odgovor organizma na specifični antigen, ali i generalnu aktivnost imunog sistema.

^[4][5][6]

• Imunitet je stanje otpornosti organizma na određene infekcije ili parazitarna oboljenja, tj. na antigene. Antigeni su svi oni agensi koji mogu potaći organizam na produkciju antitijela, tj. odbrambenih bioagenasa protiv stranih organskih supstanci uključujući i autoimune reakcije i imunu inkompatibilnost majka – dijete. Imunitet može biti prirodni i stečeni.^[7]

1. ^ Rieger R., Michaelis A., Green M. M. (1991): Glossary of Genetics and Cytogenetics – Classical and Molecular. Springer–Verlag , Berlin.
2. ^ Litwin S. D. (1989): Human immunogenetics: basic principles and clinical relevance. Dekker, New York.
3. ^ Rosen F. S., Steiner L. A., Unanue E. R. (1989): Macmillan Dictionary of Imunology. The Macmillan Press, London and Blasingstoke, London.
4. ^ Strachan T., Read A. P. (1998): Human Molecular Genetics. John Wiley & Sons, New York.
5. ^ Karamehić J. (2002): Transplantacija organa. Printcom, Tuzla.
6. ^ Marušić M. (1994): Genetska regulacija i tumori. In: Zergollern Lj., Ed., 1994, Humana genetika, Medicinska naklada, Zagreb.
7. ^ Gayton A., Ed. (1999): Fiziologija čovjeka. Medicinska knjiga, Zagreb.