Stari vijek

Iskopine Perzepolisa, prijestolnice perzijskih Ahemenida

Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, najčešće, razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (oko 3500. g. p. n. e. u Mezopotamiji) do početka srednjeg vijeka (sredina petog vijeka n. e.). Obično se pojam koristi samo za prostor oko Sredozemnog mora, uklučujući i Bliski Istok (sa Perzijom), ali često se uključuju i drugi dijelovi svijeta. Pojam antika, a naročito klasična antika, obuhvata isključivo grčko-rimski stari vijek u razdoblju od 12. ili 8. vijeka p. n. e. (ovisno o načinu razgraničavanja), pa do početka srednjeg vijeka (što ponovo nema čvrstu, jednoznačnu granicu). Tako je stari vijek širi pojam, a obuhvata i razdoblje antike.

Početak starog vijeka smješta se u vrijeme oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava prednje Azije odnosno, Mezopotamije (Sumer, Akad (ili Agade), Babilonija, Mitanni, Asirija), Iranskog visočja (Elam, Medija, Perzija) i Male Azije/Anatolije (Hetitsko carstvo, Frigija, Lidija), kao i Egipta.

Kraj starog vijeka od prilike se poklapa s raspadom Rimskog carstva i državne tvorevine Sasanida u vrijeme seobe naroda i arapskih ekspanzija (propast Zapadnog rimskog carstva 476./480.; smrt Justinijana 565.; uništenje Sasanidskog carstva 651.). U novije vrijeme se dolazi do stanovišta da bi se prijelazno razdoblje između antike i srednjeg vijeka (od kraja 3. vijeka do početka 7. vijeka) moglo smatrati kao samostalno razdoblje kasne antike.


© MMXXIII Rich X Search. We shall prevail. All rights reserved. Rich X Search