Arapsko-izraelski rat 1948.

Arapsko-izraelski rat 1948.
Dio Bliskoistočni sukob
Planirana podjela Palestine 1947. na arapski i izraelski dio
Vrijeme studeni 1947. - ožujak 1949. Lokacija Bliski istok Ishod pobjeda Izraela i primirje 1949. Casus belli odbacivanje UN-ove rezolucije 181 od arapskih država i proglašenje države Izrael
Sukobljeni
Izrael Neregularne i paravojne formacije Haganah Irgun Lehi Strani dobrovoljci Mahal	Egipat Sirija Transjordan Libanon Irak Saudijska Arabija Palestina Neregularne i paravojne formacije Džihadska armija Arapska vojska oslobođenja Strani dobrovoljci Muslimansko bratstvo Jemen Pakistan Sudan
Vođe
Yaakov Dori Yigael Yadin Yisrael Galili Mickey Marcus Yitzhak Rabin	Glubb Pasha Abd al-Qadir al-Husayni Hasan Salama Abdul Rahman Hassan Azzam Ahmed Ali al-Mwawi Faruk I. Shukri al-Quwatli
Vojne snage
Izrael: 29.677 vojnika (1947.) 115.000 (1949.).	Egipat 10.000-20.000 Sirija 2.500-5.000 Jordan 6.000-12.000 Libanon 1.000-2.000 Irak 5.000-18.000 Saudijska Arabija 800-1.200 Arapska vojska oslobođenja 3.500-6.000
Posljedice
Poginulih vojnika: 4.000 Poginulih civila: 2.400 Ukupno: 6.373[1]	Ukupno: 5.000[2]-15.000[3]

Arapsko-izraelski rat 1948., znan i kao Izraelski rat za neovisnost (hebrejski מלחמת העצמאות or מלחמת הקוממיות‎, Milhemet HaAtzma'ut; arapski حرب 1948, rat iz 1948.)^[4] je bio prvi u nizu ratova između Izraela i arapskih država u sklopu Bliskoistočnog sukoba.^[5] Za Izraelce, rat označava uspostavu hebrejske države Izrael, dok za palestinske Arape označava početak pojma „al Nakba“ („Katastrofa“)^[6][7] zbog egzodusa stotina tisuća palestinskih izbjeglica iz Izraela te njihove zabrane povratka, ali i želje za osnutkom palestinske države.

Sve je počelo 1947. kada su Ujedinjeni narodi usvojili rezoluciju 181 kojom bi se palestinski mandat razdvojio na arapsku i izraelsku državu,^[8] ali koji su odbile arapske države. Nakon Holokausta, porasli su zahtjevi za osnutkom hebrejske države kojom bi se omogućila domovina za židovsku naciju.^[9] Razni Židovi su smatrali da je za to najpogodnija tadašnja Palestina, kolijevka hebrejske nacije. Deseci tisuća židovskih imigranata s godinama se doseljavalo u to područje, no Arapi nisu blagonaklono gledali na došljake i htjeli su da Palestina postane arapska država.

David Ben-Gurion proglasio je Izrael neovisnom državom 14. svibnja 1948. pa je usljedilo priznanje SAD-a i Sovjetskog Saveza, no arapske države su proglasile rat: vojska iz Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Transjordana, Egipta i Libanona ušla je na teritorij britanskog mandata Palestine i napala novoosnovani Izrael.^[10] Ipak, Izrael je odbio napad i ipak postao neovisna država, pri tom pripajajući i oko 40 % teritorija koji je bio namijenjen Palestini. Gaza je pripala Egiptu a Zapadna obala Jordanu. U ratu je poginulo najmanje 11.000 ljudi.^[3]

1. ↑ Bregman 2002., str. 24, citira ratni dnevnik Bena Guriona
2. ↑ Casualties in Arab-Israeli Wars. Jewish Virtual Library. Pristupljeno 9. kolovoza 2010.
3. ↑ ^{a b} Israel - War of Independence, 1948. Twentieth Century Atlas - Death Tolls. Pristupljeno 9. kolovoza 2010.
4. ↑ Israeli War of Independence. Anti-Defamation League. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. kolovoza 2010. Pristupljeno 9. kolovoza 2010.
5. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor birth
6. ↑ Isabel Kershner. 23. srpnja 2007. In Arabic Textbook, Israel Calls '48 War Catastrophe for Arabs. New York Times. Pristupljeno 9. kolovoza 2010.
7. ↑ Godišnjica palestinskog egzodusa: Masovna policijska mobilizacija zbog Nakbe. Nacional. 15. svibnja 2011. Pristupljeno 19. veljače 2012. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
8. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor un plan
9. ↑ Postwar Refugee Crisis and the Establishment of the State of Israel. United States Holocaust Museum. Pristupljeno 23. veljače 2012.
10. ↑ Britannica Arab-Israeli wars