Genocid u Ruandi

Genocid u Ruandi naziv je za masovna ubojstva stotine tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali tim pokoljima, u srednjoafričkoj državi Ruandi. Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi, a odvijao se između 6. travnja i sredine srpnja 1994. godine. Po procjeni iz veljače 2008. godine broj žrtava iznosi preko 1 074 000. Drugi izvori navode između 500 000 i 1 000 000 mrtvih.^[1][2]

Ruanda je od druge polovine 19. stoljeća bila europskim kolonijalnim posjedom. Nakon Berlinske konferencije 1885. godine pripala je Njemačkoj Istočnoj Africi, a nakon Prvoga svjetskog rata Njemačka je to područje prepustila Belgiji koja je najprije 1923. dobila mandat Lige naroda, a nakon Drugoga svjetskog rata i skrbništvo Ujedinjenih naroda (UN-a). Postojeća feudalna elita koju su činili Tutsiji u svojim je rukama držala političku i gospodarsku moć ruandskog društva pa je poslužila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad većinskim stanovništvom. Belgijska je uprava mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj upravi pružila isključivo Tutsijima, dok je u društvenoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizičke radne snage. Zbog te su podjele Hutui bili nezadovoljni što je dovelo do sukoba nakon kraja kolonijalne vlasti.

Nacionalistička stranka naroda Hutu Parmehutu 1959. izazvala je društveni prevrat koji je bio temelj stvaranju republike kojom će dominirati Hutui. To je bio uzrok prve faze Ruandanskoga građanskog rata u kojemu je ubijeno 20 000 Tutsija, a 200 000 je napustilo zemlju. Tada je od tih izbjeglica formirana Ruandska domoljubna fronta (RPF). Ruanda je 1961. dobila neovisnost od Belgije. Tutska izbjeglička dijaspora do kraja osamdesetih bila je i vojno i politički dobro organizirana. Najveći broj izbjeglica u Ugandi bio je povezan s pobjedničkim pobunjenicima Nacionalnoga pokreta otpora tijekom Ugandskoga građanskog rata tijekom osamdesetih. Stvorili su Ruandsku domoljubnu frontu 1985. kao političku organizaciju. Dana 1. listopada 1990. Tutsi otpočinju invaziju na Ruandu kako bi se vratili u zemlju. Časopis Kangura, koji je bio aktivan od 1990. do 1993., bio je instrumentom pokretanja etničke mržnje i nasilja Hutua nad Tutsima. Pobunjenici i vlada Ruande 4. kolovoza 1993. potpisali su sporazum u Arushi za okončanje građanskoga rata. Sporazumom je smanjena moć upravljanja predsjednika Ruande Juvénala Habyarimane koji je bio imao potpunu vlast.

Vladine vođe u tajnosti stvaraju i naoružavaju paravojne jedinice Interahamwe (»Onaj koji se bori zajedno« na kinjarvandskom jeziku) i Impuzamugambi (»Onaj koji ima jedinstven cilj«). Prema neslužbenim informacijama oko 1700 Interhamweovih vojnika vježbalo je u vladinim vojnim kampovima i oni su bili određeni za registriranje svih Tutsija u Kigaliju.

Zrakoplov u kojem su se nalazili ruandski hutuski predsjednik Juvénal Habyarimana i hutuski predsjednik Burundija oboren je pri slijetanju 6. travnja 1994. u Kigaliju. Obojica predsjednika pritom su poginula. Odgovornost za napad odbacivali su i Hutui i RPF. Ekstremisti naroda Hutu optužili su Tutse i iskoristili napad za početak genocida.

Genocid je snažno i trajno utjecao na Ruandu i susjedne zemlje. Sveprisutno silovanje kao oružje izazvalo je širenje zaraze HIV-om uključujući i bebe koje su rodile silovane, novozaražene majke; u mnogim domaćinstvima ostala su djeca bez roditelja ili udovice. Uništenje infrastrukture i teška depopulacija zemlje osakatila je gospodarstvo, što novoj vladi predstavlja prepreku za postizanje gospodarskog rasta i stabilizaciju. Vojna pobjeda RPF-a te postavljanje njihove Vlade nagnala je mnoštvo Hutua na bijeg u susjedne zemlje, posebice u istočni dio Zaira (sada Demokratska Republika Kongo) gdje su se Hutui koji su činili genocid počeli pregrupirati u izbjegličkim kampovima uz granicu s Ruandom. Pod izlikom sprečavanja daljnjega genocida RPF-ova, Vlada je vojno upala u Zair u prvome (1996. – 1997.) i drugome (1998. – 2003.) ratu u Kongu. Oružane borbe između vlade Ruande i njihovih protivnika u DR Kongu nastavile su se voditi s pomoću satelitskih paravojnih organizacija u području Goma uključujući pobune M23 (2003. – 2013.). Velika ruandska populacija Hutua i Tutsija i dalje žive kao izbjeglice u širem području.

Na Ujedinjene narode pale su brojne kritike zbog lošeg odgovora na ovaj zločin. Činjenica je da je 21. travnja 1994., u doba najvećih klanja u Ruandi, donesena odluka o smanjenju broja mirovnih trupa na svega 270. Stručnjaci tvrde kako se zločin mogao spriječiti intervencijom svega 5000 mirovnih trupa međunarodne zajednice. Mnoge države, među kojima su Francuska, Belgija i SAD, odbile su spriječiti pokolj. Kanada, Nizozemska i Gana nastavile su voditi mirovne misije UN-a UNAMIR u Ruandi. Vijeće sigurnosti UN-a odbilo je poslati pomoć i pojačanja u Ruandu.

1. ↑ Des Forges, Alison. 1999. Leave No One to Tell the Story: Genocide in Rwanda. Human Rights Watch. ISBN 1-56432-171-1. Pristupljeno 12. siječnja 2007.
2. ↑ Rwanda: How the genocide happened, BBC, 1. travnja 2004., koji procjenjuje na 800 000 OAU sets inquiry into Rwanda genocide, Africa Recovery, Vol. 12 1#1 (kolovoz 1998.), str. 4, koja procjenjuje broj ubijenih Tutsija između 500 000 i milijun; 7 od 10 Tutsija je ubijeno.