Heraklije

Heraklije I. (grč. Ἡραϰλεῖος, Hērakleῖos) (Kapadocija, 575. – Carigrad, 11. veljače 641.), bizantski car (610. – 641.), osnivač dinastije koja je vladala Bizantom od 610. do 717. godine.^[1]

Heraklije je sin egzarha Kartage Heraklija i Epifanije, a rodio se oko 575. godine. Posljednjih godina vladavine cara Foke carstvo su potresali nasilni vjerski sukobi, provale Slavena i neuspješne urote. 608. godine egzarh Kartage Heraklije se pobunio i poslao flotu pod zapovjedništvom svog sina, koji se isto tako zvao Heraklije, da opsjedne Carigrad. Herakliju se pridružio rođak Niketa, koji je preoteo Cirenaiku i Egipat Fokinom generalu Bonosu. Heraklije je stigao do prijestolnice i počeo tajne pregovore s Priskom, jednim od najviših Fokinih vojnih dužnosnika. Car ga je imenovao zapovjednikom tjelesne straže i vjenčao svojom kćeri Domencijom. Uz potporu Priska, carigradskog patrijarha Sergija I., Heraklije Mlađi je zauzeo grad i osobno pogubio Foku, te se 05. 10. 610. proglasio carem. Tada se vjenčao Fabijom, koja je kao carica uzela ime Eudokija. Ona mu je rodila kćer Eudokiju i sina Konstantina III., no umrla je 612. godine od epilepsije. Car je sina proglasio za sucara. 613. godine se vjenčao nećakinjom Martinom, no ni narod ni crkva nisu prihvatili taj brak. Heraklije je ujedno poznat po tome što je pozvao Hrvate u Dalmaciju kako bi se borili protiv Avara.

1. ↑ Heraklije I. - Hrvatska enciklopedija