Holokaust

Holokaust
Dio Drugog svjetskog rata
Slogan Arbeit macht frei koji se nalazio na ulazima mnogih nacističkih koncentracijskih logora
Lokacija	Treći Reich i europske države pod nacističkom okupacijom
Datum	1941. – 1945.
Vrsta napada	sistematski genocid, masovno ubojstvo i etničko čišćenje
Mrtvih	c. 6 milijuna Židova
Motiv	antisemitizam, rasizam

Holokaust ili šoa (heb. הַשׁוֹאָה‎, HaShoah – u prijevodu: »katastrofa«), nazivi su za sistematski državni progon i genocid nad različitim etničkim, vjerskim i političkim skupinama ljudi tijekom Drugog svjetskog rata od strane Velikonjemačkog Reicha i njezinih suradnika.^[1][2] U ranim primjerima holokausta uključuju se progoni tijekom »Kristalne noći« i eutanazijski program »Akcija T4«, što se kasnije razvilo u upotrebu odreda smrti i koncentracijskih logora, kao i masovne i centralno organizirane pokušaje da se usmrti svaki mogući pripadnik skupina na koje su ciljali nacisti.^[3] Žrtve obuhvaćaju i 1,5 milijuna djece. Holokaustom je obuhvaćeno oko dvije trećine od devet milijuna Židova koji su ranije živjeli u kontinentalnoj Europi. Šira definicija holokausta obuhvata i nežidovske žrtve nacističke kampanje masovnog ubojstva,^[4] na bazi bioloških faktora, kao što su npr. Romi, Poljaci i druge slavenske etničke skupine, i pacijenti Akcije T4 koji su bili mentalno i fizički onesposobljeni.^[5] Jedna šira definicija obuhvata i Ruse, ratne zatočenike, homoseksualce, Jehovine svjedoke, crnce, disidente i političke protivnike nacista, te članove drugih manjinskih skupina.

Od 1941. do 1945. nad Židovima sistematski su izvršeni genocidi, što je bio dio šire inicijative koja je obuhvaćala progone i ubojstva drugih naroda Europe. Pod koordinacijom Schutzstaffela (SS), s uputama iz najvišeg rukovodstva Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP), svaka grana birokracije u tadašnjoj Njemačkoj bila je uključena u logistiku i provođenje masovnog ubijanja. Ubojstva su počinjena u cijeloj Europi pod njemačkom okupacijom, kao i u samoj nacističkoj Njemačkoj, a također su počinjena i na svim područjima pod upravom njezinih saveznika. Druge žrtve nacističkih zločina su Poljaci, Ukrajinci, i drugi slavenski narodi; sovjetski građani i sovjetski ratni zatočenici; komunisti; homoseksualci; Jehovini svjedoci i drugi. Oko 42.500 pritvornih ustanova je korišteno u koncentraciji žrtava s ciljem počinjavanja najgrubljih kršenja ljudskih prava. Procjenjuje se da je bilo preko 200.000 počinitelja holokausta.

Europski Židovi bili su glavne žrtve holokausta, a plan za sustavni genocid nad Židovima nacisti su nazivali »konačnim rješenjem židovskog pitanja«. Kao posljedice Drugog svjetskog rata, pa i samog holokausta, prvo je došlo do sudskih procesa u Nürnbergu, tijekom kojih je istaknutim nacistima suđeno za zločine tijekom rata. Kao kulturna revolucija, došlo je i do denacifikacije (njem. Entnazifizierung), te do dogovora o reparacijama između Izraela i Zapadne Njemačke. Tijekom procesa u Nürnbergu došlo je i do poricanja holokausta, kojim su neki od suđenih htjeli umanjivati holokaust ili prikazati ga kao »opravdano djelo«.

1. ↑ Snyder 2010, str. 389, 413, chpt. Numbers and Terms.
   Further examples of this usage can be found in: Bauer 2002, Cesarani 2004, Dawidowicz 1981, Evans 2002, Gilbert 1986, Hilberg 1996, Longerich 2012, Phayer 2000, Zuccotti 1999
2. ↑ Jager, Elliot. 2016. Inside Yad Vashem. A Zionist memorial to the victims of Hitler’s war against the Jews. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. svibnja 2016. Pristupljeno 26. veljače 2017.
3. ↑ The Holocaust: Definition and Preliminary Discussion. yadvashem.org. Yad Vashem. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. travnja 2020. Pristupljeno 26. lipnja 2015.
4. ↑ Gerlach 2016, str. 14.
5. ↑ Niewyk i Nicosia 2000, str. 45, 51–52.