Kandijski rat

Kandijski rat
sukob: Mletačko-osmanski ratovi
Mletačka karta Krete
Vrijeme 1645. – 1669. Mjesto Kreta, Grčka Ishod osmanska pobjeda Teritorijalne promjene Osmanlije zauzele Kretu
Sukobljene strane
Mletačka Republika Papinska Država Malteški vitezovi Kraljevina Francuska	Osmansko Carstvo Berberi
Zapovjednici
Andrea Corner Niccolò Ludovisi Tommaso Morosini † Giovanni Battista Grimani Giacomo da Riva Alvise Mocenigo Leonardo Foscolo Lorenzo Marcello † Lazzaro Mocenigo † Francesco Morosini Almerigo d'Este François	Ibrahim I. Mehmed IV. Jusuf Mašković
Jačina
30.985[1]	118.754[2]

Kandijski rat, također i Kretski rat, (grčki: Κρητικός Πόλεμος, turski: Girit'in Fethi) naziv je za peti Mletačko-osmanski rat, vođen u razdoblju od 1645. do 1669., rat Mletačke Republike i njenih saveznika (među kojima su najjači bili Malteški red, Papinska Država i Kraljevina Francuska) protiv Osmanskog Carstva i Berberskih država. Rat je uglavnom vođen oko otoka Krete (Candia), mletačkog najvećeg i najbogatijeg prekomorskog posjeda. U njemu su sudjelovale i vojne postrojbe drugih europskih vladara (njemačke, francuske, papinske države), a nemali teret rata podnijeli su i južnoslavenski narodi pod mletačkim i osmanlijskim vrhovništvom. Ratne operacije vođene su na Kreti (posebno u gradu Heraklionu), na moru (Egejsko more), te u Dalmaciji.

Osmanlije su u prvih nekoliko godina rata uspjeli osvojiti cijelu Kretu osim utvrđenog Herakliona (tada Kandija, tal. Candia), koji je uspješno odolijevao napadima. Osmanska opsada Kandije se odužila, što je natjeralo obje strane da se fokusiraju na ojačavanje vlastitih linije opskrbe prema Kreti i ometanje neprijateljskih. S obzirom na to da su Osmanlije bili brojčano jači, Mlečani su svoju jedinu šansu za pobjedu vidjeli u prekidu osmanskih linija opskrbe i ometanje dovođenja novog ljudstva. Rat se, stoga, pretvorio u niz pomorskih bitaka. Mlečani su imali pomoć brojnih zapadnoeuropskih država koje je poticao papa, i u oživljenom duhu križarskih ratova slale Mlečanima pomoć u obliku ljudstva, brodova i opskrbe. Venecija je tijekom cijelog rata održala premoć na moru, pobjeđujući u većini pomorskih bitaka, no napori da se blokira kanal Dardaneli bili su samo djelomično uspješni, a Venecija ipak nije uspjela angažirati dovoljno brodova da potpuno blokira Kretu.

Osmanlije su dio svojih snaga morali angažirati na sjeveru, u Transilvaniji i prema Habsburškom Carstvu, a snagu su gubili i u unutarnjim nemirima.

Dugi sukob iscrpio je mletačku ekonomiju, koja se oslanjala na lukrativnu trgovinu s Osmanlijama. Do 1660-ih se, unatoč pomoći kršćanskih država, u Veneciji počeo osjećati zamor ratom. Turci, s druge strane, uspjevši održati svoje snage na Kreti i osvježeni pod vodstvom sposobnih vezira iz obitelji Köprülü, odlučili su se 1666. na veliku vojnu operaciju koju je nadgledao osobno veliki vezir. Ovim je počela posljednja i najkrvavija faza opsade Kandije, koja je trajala više od 2 godine, te završila pregovorima o predaji utvrde. Time je zapečaćena sudbina otoka i turska pobjeda (barem što se tiče ovog bojišta). Mirovnim ugovorom, Venecija je zadržala nekoliko izoliranih tvrđava na otocima oko Krete. Mletačka potreba za revanšom dovest će, samo 15 godina, kasnije do novog rata, iz kojeg će Mlečani izaći kao pobjednici. No, Kreta je za Mlečane bila trajno izgubljena i ostat će pod osmanskom vlašću sve do 1897. kada postaje autonomna država, da bi se 1913. Atenskim sporazumom konačno ujednila s Grčkom.