Kuiperov pojas

Poznati objekti Kuiperovog pojasa izvedeni iz podataka Minor Planet Centera. Objekti u glavnom pojasu obojani su zeleno dok su raspršeni objekti narančasti. Četiri vanjska planeta su plava. Nekoliko poznatih Neptunovih trojanskih asteroida su žuti dok su Jupiterovi ružičasti.

Kuiperov pojas, ponekad nazivan i Edgeworth-Kuiperov pojas, područje Sunčevog sustava nakon planeta koje se proteže od Neptunove orbite (na 30 AJ) do otprilike 50 AJ od Sunca.[1] Iako sličan asteroidnom pojasu, značajno je veći od njega - 20 puta širi te 20 do 200 puta masivniji.[2][3] Kao i asteroidni pojas, uglavnom se sastoji od manjih nebeskih tijela, ostataka iz vremena formiranja Sunčevog sustava. Dok je većina asteroida sastavljena uglavnom od stijena i metala, većina objekata Kuiperovog pojasa građena je od zaleđenih hlapljivih spojeva (koji se nazivaju "ledovima"), poput metana, amonijaka i vode. Klasični pojas dom je barem trima patuljastim planetima: Plutonu, Haumei i Makemakeu. Za neke od mjeseca sunčevog sustava, poput Neptunovog Tritona i saturnove Febe, vjeruje se da potječu iz pojasa.[4][5]

Od otkrića pojasa 1992.,[6] broj poznatih objekata Kuiperovog pojasa (KBO) povećao se na više od tisuću dok se broj objekata s promjerom većim od 100 km procjenjuje na više od 100.000.[7] Kuiperov pojas isprva se smatrao glavnim izvorištem periodičnih kometa, onih čija orbita traje manje od 200 godina. Međutim, istraživanja nakon sredine 1990-ih pokazala su da je klasični pojas dinamički stabilan, te da je pravi izvor kometa raspšeni disk, dinamički aktivno područje koje je nastalo gibanjem Neptuna prije 4,5 milijardi godina;[8] objekti raspršenog pojasa poput Eris imaju izraženo ekscentrične orbite koje ih odvedu na udaljenosti i do 100 AJ od Sunca. b1

Kuiperov pojas ne bi se smio miješati s pretpostavljenim Oortovim oblakom, koji je tisuću puta udaljeniji. Objekti unutar Kuiperovog pojasa, zajedno s članovima raspršenog diska i potencijalnog Hillsovog oblaka ili Oortovog oblaka, kolektivno se nazivaju trans-Neptunskim objektima (TNO, eng. trans-Neptunian objects).[9]

Pluton je najveći poznat član Kuiperovog pojasa, te drugi najveći poznati TNO, nakon Eris u raspršenom disku. b1 Prvotno smatran planetom, Plutonov status kao dijela Kuiperovog pojasa doveo je do reklasificiranja u "patuljasti planet" 2006. godine. Građom je sličan mnogim drugim objektima u pojasu te mu je orbitalni period karakteristična za klasu KBO-a poznatih kao "plutinoi" koji dijele istu 2:3 rezonanciju s Neptunom.

  1. Alan Stern; Colwell, Joshua E. 1997. Collisional Erosion in the Primordial Edgeworth-Kuiper Belt and the Generation of the 30–50 AU Kuiper Gap. The Astrophysical Journal. 490 (2): 879–882CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  2. Audrey Delsanti i David Jewitt / Sveučilište Havaji - Institut za astronomiju. The Solar System Beyond The Planets (PDF). Inačica izvorne stranice arhivirana 25. rujna 2007. Pristupljeno 24. siječnja 2013.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  3. Krasinski, G. A.; Pitjeva, E. V.; Vasiljev, M. V.; Jagudina, E. I. 2002. Hidden Mass in the Asteroid Belt. Icarus. 158 (1): 98–105CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  4. Johnson, Torrence V.; and Lunine, Jonathan I.; "Saturn's moon Phoebe as a captured body from the outer Solar System", Nature, Vol. 435, str. 69–71
  5. Craig B. Agnor i Douglas P. Hamilton / Nature. Neptune's capture of its moon Triton in a binary-planet gravitational encounter (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 21. lipnja 2007. Pristupljeno 24. siječnja 2013.
  6. Jewitt, David; Luu, Jane. 1993. Discovery of the candidate Kuiper belt object 1992 QB1. Nature. 362 (6422): 730–732CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  7. Alan Stern / NASA. The PI's Perspective. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. studenoga 2014. Pristupljeno 24. siječnja 2013.
  8. Harold F. Levison, Luke Donnes (2007.). "Comet Populations and Cometary Dynamics". U Lucy Ann Adams McFadden, Paul Robert Weissman, Torrence V. Johnson. "Encyclopedia of the Solar System" (2. izdanje.). Amsterdam; Boston: Academic Press. str. 575 – 588. ISBN 0-12-088589-1.
  9. Gérard Faure. Description of the system of asteroids as of May 20, 2004. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. svibnja 2007. Pristupljeno 24. siječnja 2013.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)

© MMXXIII Rich X Search. We shall prevail. All rights reserved. Rich X Search