Kulturna politika

Kulturna politika uključuje vladine radnje, zakone i programe koji reguliraju, štite, potiču i financijski (ili na drugi način) podupiru aktivnosti povezane s umjetničkim i kreativnim sektorima, poput slikarstva, kiparstva, glazbe, plesa, književnosti i filmske produkcije te kulture, koja može uključivati aktivnosti vezane uz jezik, baštinu i raznolikost. Ideja kulturne politike razvijena je u UNESCO-u šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ta ideja uključuje vlade koje uspostavljaju procese, pravne klasifikacije, propise, zakonodavstvo i institucije (npr. galerije, muzeje, knjižnice, operne kuće itd.) koje promiču i olakšavaju kulturnu raznolikost i kreativno izražavanje kroz niz umjetničkih formi i kreativnih aktivnosti. Kulturne se politike razlikuju u različitim državama, ali općenito imaju za cilj poboljšati dostupnost umjetnosti i kreativnih aktivnosti građanstvu te promicati umjetničke, glazbene, etničke, sociolingvističke, književne i druge izričaje svih ljudi u državi. U nekim zemljama, naročito od 1970-ih godina, naglasak je na podršci kulturi autohtonih naroda i marginaliziranih zajednica i na tome da kulturne industrije (npr. filmska ili TV produkcija) predstavljaju raznoliku kulturnu baštinu te etničku i jezičnu demografiju zemlje.

Kulturna politika može se provoditi na razini države, na podnacionalnoj razini (npr. savezne države SAD-a ili kanadske provincije), na regionalnoj ili na općinskoj razini (npr. gradska uprava osniva muzej ili umjetnički centar). Primjeri kreiranja kulturne politike na razini nacionalne države imaju širok raspon, od financiranja glazbenog obrazovanja ili kazališnih programa uz malo ili bez ikakvih troškova, do ugošćavanja umjetničkih izložbi koje sponzoriraju privatna poduzeća u državnom muzeju, do uspostavljanja pravnih kodeksa (poput američke Internal Porezne oznake 501(c)(3) Porezne uprave za neprofitna poduzeća) i stvaranja političkih institucija (poput različitih ministarstava kulture i odjela za kulturu te nacionalnih zaklada), vijeća za podršku umjetnosti i kulturnih institucija poput galerija i muzeja.

Većim dijelom dvadesetog stoljeća su mnoge aktivnosti kulturne politike bile pod nazivom "umjetničke politike". Umjetnička politika uključuje izravno financiranje umjetnika, stvaratelja i umjetničkih institucija te neizravno financiranje umjetnika i umjetničkih institucija kroz porezni sustav (npr. davanjem donacija dobrotvornim umjetničkim ustanovama kao porezne olakšice). Međutim, kao što je primijetio Kevin Mulcahy, "kulturna politika obuhvaća puno širi niz aktivnosti nego što je to bilo obuhvaćeno umjetničkom politikom. Dok je umjetnička politika bila ograničena na rješavanje estetskih pitanja (npr. financiranje umjetničkih galerija i opernih kuća), značaj transformacije kulturne politike može se uočiti u njezinom vidljivom naglašavanju kulturnog identiteta, valorizaciji autohtonog [kulture autohtonog naroda] i analizama povijesne dinamike (poput hegemonije i kolonijalizma)."^[1] Opći trend u zapadnim industrijaliziranim zemljama od 1970-ih i 1980-ih je pomak od potpore malom broju elitnih profesionaliziranih umjetničkih formi i institucija (npr. klasična glazba, slikarstvo, skulptura, umjetničke galerije) prema potpori amaterskih i kulturnih i kreativnih aktivnosti zajednice (npr. kazalište u zajednici) te kulturnih formi koje nisu smatrane dijelom zapadnog kanona (npr. tradicionalna glazba poput bluesa, glazbe svijeta i tako dalje).

1. ↑ Mulcahy, Kevin V. 2006. "What is Cultural Policy?"