Kulturni marksizam ili kulturni boljševizam (uljudbeni marksizam/boljševizam; njem. Kulturmarxismus, engl. Cultural Marxism) je termin koji je prihvaćen – osobito u krugovima desničara (pogotovo krajnjih desničara i alternativne desnice) u SAD-u – za djelovanja intelektualaca na lijevoj strani političkog spektra, kojima se pripisuje vođenje »akademskog i intelektualnog kulturalnog rata« čiji cilj je navodno »sustavno uništiti zapadnu kulturu i tradicije«.[1][2]
Neki autori u najnovije vrijeme ukazuju da ne postoji takav ljevičarski kulturalni rat protiv zapadne kulture i tradicija, te nalaze da širenje predodžbe o kulturnom marksizmu predstavlja teoriju urote, te dokazuju da ta teorija urote sadržava i antisemitske elemente.[3][4][5] Drugi autori, pak, termin »kulturni marksizam« koriste kako bi naprosto opisali marksistička nastojanja da ostvare kulturalni utjecaj u društvima zapadnih zemalja, bez nekih iskazivanja desničarskih antagonizama prema ljevici.[6]
Belgijski politolog Jerome Jamin ukazuje da je termin »kulturni marksizam« korišten i od strane ljevičara i od strane desničara kao iskaz posve otvorenih nastojanja marksizma da pridonesu temeljitoj promjeni društva, ali se kao politički korektni termin za takva nastojanja promovira u najnovije vrijeme naziv »kritička teorija« (kojega utjecajni marksist Douglas Kellner 2018. godine posve izričito koristi kao sinonim za – »kulturni marksizam«),[7][8] a autore koji nastavljaju koristiti termin »kulturni marksizam« se etiketira kao »teoretičare urote«.[9][10]
Kao izdanak zapadnog marksizma (pogotovo misli Antonija Gramscija i Frankfurtske škole) čija popularnost kao metode izučavanja kulture raste 1960-tih, kulturni marksizam (tj. »kritička teorija«) tvrdi da povijesne pojave koje izgledaju kao tradicionalni kulturni fenomen u zapadnom društvu – primjerice težnja za individualnim postignućima povezana s kapitalizmom, nacionalizmom, nuklearnom obitelji, uloge spola, rase i drugi oblicima kulturnog identiteta[2] – predstavljaju tek prikaze povijesnih zbivanja koji se koriste radi opravdanja i održavanja postojeće hijerarhije. Kulturni marksisti koriste marksističke metode (povijesna istraživanja, identifikacija gospodarskog interesa, proučavanje međusobno uvjetovanih odnosa između dijelova društvenog poretka) u nastojanju da protumače složenost moći u suvremenom društvu, te kako bi mogli kritizirati ono što je – kako kulturni marksisti predlažu – prirodno, ali je u stvari ideološki određeno.
Neki autori pozivaju na oprez, jer konzervativci nerijetko identificiraju liberalne ideje s kulturnim marksizmom – makar je marksizam vrlo različit od liberalizma.[11]
© MMXXIII Rich X Search. We shall prevail. All rights reserved. Rich X Search