Stari Istok

Stari Istok je zajednički naziv za rane civilizacje na području Bliskog Istoka: Mezopotamija (današnji Irak i Sirija), Perzija (Iran), Anatolija (današnja Turska), Levant (današnja Sirija, Libanon, Izrael, Palestina i Jordan) te Egipat. Vremenski Stari Istok obuhvaća razdoblje od uspona Sumera u 4. tisućljeću pr. Kr. do vremena kada je cijeli Bliski istok osvojio Kir Veliki u 6. stoljeću pr. Kr. odnosno Aleksandar Veliki u 4. stoljeću pr. Kr., odnosno Brončano i rano Željezno doba. Kao takav, izraz se koristi u bliskoistočnoj arheologiji, proučavanju antike te egiptologiji. Neki stručnjaci ne uključuju Egipat u tadašnji Bliski Istok jer je ipak bio geografski i kulturno izoliraniji, ali s obzirom na to da je imao važnu ulogu u povijesti Bliskog istoka, pogotovo nakon 2. tisućljeća pr. Kr., svrstava ga se među drevne bliskoistočne zemlje. Stari Istok se smatra kolijevkom civilizacije. Na tom području se po prvi put prakticirala intenzivna poljoprivreda, koristilo se prvo pismo, izumljen je grnčarski kotač, a potom i kotač, stvorene su prve centralizirane vlade, zakonici i carstva, kao i društvena podjela, ropstvo, organizirano ratovanje, kao i temelji astronomije i matematike.