Edward Said

Edvard Said
Filozofija 20. vijeka
Zapadna filozofija
Edvard Said (desno)
Biografske informacije
RođenjeEdvard Vadi Said
(1935-11-01)1. 11. 1935.
Jerusalim, Palestina
Smrt25. 9. 2003. (dob: 67)
Njujork, SAD
Obrazovanje
Alma materUniverzitet Princeton
Zanimanjefilozof, pisac, profesor
Filozofija
Škola/Tradicijapostkolonijalizam, postmodernijalizam
Glavni interesiokcidentalizam, orijentalizam
Glavna djela
Orijentalizam (1978)
Inspiracija

Edvard Vadi Said (Jerusalim, 1. novembar 1935Njujork, 25. septembar 2003) bio je profesor engleskog jezika i komparativne književnosti na Univerzitetu Kolumbija, književni teoretičar i intelektualac. Bio je jedan od osnivača kritičko-teoretske oblasti postkolonijalizma. Rođen je kao palestinski Arapin u Jerusalimu u Palestini, a po ocu je Amerikanac.[1] Bio je zagovornik političkih i ljudskih prava Palestinaca, a novinar Robert Fisk opisao ga je kao „najmoćniji politički glas Palestinaca".[2]

Kulturni kritičar, akademik i pisac, Said je najpoznatiji po knjizi Orijentalizam (1978), analizi kulturnih simbola na kojima se temelji orijentalizam. Termin je kasnije redefinisan i danas označava zapadnjačko proučavanje istočnjačke kulture, odnosno, način na koji Zapad vidi i predstavlja Istok.[3][4][5][6] On je tvrdio da je orijentalna studija i dalje vezana za imperijalistička društva koja je proizvela, što čini veći deo posla inherentno političkim, pokornim vlasti, pa samim tim intelektualno sumnjiv. Orijentalizam je zasnovan na Saidovom znanju kolonijalne književnosti, književne teorije i poststrukturalističke teorije. Orijentalizam, i njegovi ostali radovi tematski su povezani, pokazali su se uticajnim u oblasti humanističkih nauka, posebno u književnoj teoriji i kritici.[7] Orijentalizam se pokazao posebno uticajan na području Bliskoistočnih studija, o tome kako oni ispituju, opisuju i definišu kulture na Bliskom istoku.[8] Kao kritičar, on je energično razgovarao i raspravljao kulturne predmete koji se sastoje od orijentalizma, posebno kada se primenjuju na i u oblasti istorije i domenu studija. Ipak, neki matični akademici se ne slažu sa tezom Saidovog Orijentalizma, pre svega anglo-američki orijentalista Bernard Luis.[9]

Kao javni intelektualac, Said je diskutovao savremenu politiku i kulturu, književnost i muziku u knjigama, predavanjima i člancima. Osvrćući se na svoje porodično iskustvo palestinskih hrišćana na Bliskom istoku u vreme osnivanja Izraela 1948. godine. Said se zalaže za osnivanje palestinske države, za ravnopravna politička i ljudska prava Palestinaca u Izraelu, uključujući i pravo na povratak i za povećanje američkog političkog pritiska na Izrael da priznaju i poštuju ustanovljena prava. Osim toga, on je kritikovao politiku i kulturnu politiku u arapskim i muslimanskim režimima koji su radili protiv interesa sopstvenog naroda. Intelektualno aktivan sve do poslednjih meseci svog života, on je umro od leukemije krajem 2003. godine.

  1. “Between Worlds”, Reflections on Exile, and Other Essays (2002), str. 556.
  2. Fisk, Robert (30 December 2008). "Robert Fisk: Why bombing Ashkelon is the most tragic irony". The Independent. Retrieved 6 June 2013.
  3. Ghazoul 290ff.
  4. Zamir 8031-32.
  5. Gentz 41ff.
  6. Gray et al. 212.
  7. "Between Worlds", Reflections on Exile, and Other Essays (2002), str. 561, 565.
  8. Stephen Howe, “Dangerous mind?”, New Humanist, Vol. 123, November/December 2008.
  9. Oleg Grabar, Edward Said, Bernard Lewis, “Orientalism: An Exchange”, New York Review of Books, Vol. 29, No. 13. 12 August 1982. Pristupljeno, 4. januara 2010

© MMXXIII Rich X Search. We shall prevail. All rights reserved. Rich X Search