Elefterios Venizelos

Elefterios Venizelos'
2.
Mandat 6. novembar 1910 – 25. februar 1915.
Potpredsjednik	Grčki predsjednik vlade
1.
Mandat 10. august 1915. – 24. septembar 1915.
1.
Mandat 14. jun 1917. – 4. novembar 1920.
Mandat 11. januar 1924. – 6. februar 1924.
Mandat 4. jul 1928. – 26. maj 1932.
Mandat 5. jun 1932. – 4. novembar 1932.
Mandat 16. januar 1933. – 6. mart 1933.
Rođenje	23. august 1864. Mournies (Kanija) Kreta, Osmansko carstvo
Smrt	18. mart 1936. Pariz, Francuska
Politička stranka	Grčka liberalna stranka
Supružnik	Maria Katelouzou (1891-1894) Elena Skylitsi (1921-1936)
Zanimanje	pravnik pisac političar državnik
Vjera	pravoslavna

Elefterios Venizelos (punog imena Elefterios Kyriákou Venizélos, grčki: Ελευθέριος Κυριάκου Βενιζέλος) (* Murnies kod Kanije 23. august 1864. - † Pariz 18. mart 1936.) bio je poznati grčki revolucionar, državnik i jedan od najutjecajnijih političara 20. vijeka.^[1][2][3] Višekratni pobjednik na grčkim izborima te potom premijer Grčke (1910. - 1920., 1928. - 1932. Venizelos je duboko utjecao na oblikovanje suvremene Grčke države, tako da ga zovu tvorcem moderne Grčke države,^[4]

Na političku pozornicu stupio je zbog svoje angažiranosti u borbi za političku nezavisnost Krete, te kasnijeg ujedinjenja s Grčkom. Iz Krete je krenuo u Atenu i postao premijer koji je trebao riješiti zastoj u rješenju političkih problema. Proveo je značajne reforme u cilju modernizacije Grčkog društva naročito vojske. Venizelos je imao i značajnu ulogu u osnutku Balkanskog saveza neposredno prije početka Balkanskih ratova 1912.-1913., a što je Grčkoj pomoglo u budućim sukobima.

Pomoću vještih diplomatskih manevara za njegovih premjerskih mandata se Grčka dvostruko teritorijalno uvećala pripojenjem Makedonije, Epira i velikog dijela Egejskih otoka. Za Prvog svjetskog rata (1914–1918), Venizelos je odveo Grčku na pobjedničku stranu sila Antante, što je naknadno Grčkoj pomoglo da opet poveća teritorij. Njegova prosaveznička politika dovela ga je u otvoren sukob s kraljem Otonom I., ali je dovela i do podjele Grčke, i osnivanja dvije paralelne vlade. Ta podjela utjecala je na život Grčke decenijama nakon toga.

No Grčka je zvog sudjelovanja na pobjedničkoj strani nagrađena dozvolom da se teritorijalno uveća na račun Turske u Anadoliji (esklava kod Smirne i Istočne Trakije) - gotovo do potpunog ostvarenja ideje grčkih nacionalista - Velike Grčke (Megali Idea). No i pored tako velikih uspjeha, Venizelas je izgubio na izborima 1920. od simpatizera kralja Otona I., tako da je otišao u dobrovoljni egzil iz zemlje, te nije sudjelovao u aktivnostima za vrijeme Grčko-turskog rata, 1919.-1922., ali se angažirao na Mirovnim pregovorima u Lausanni na kojima je dogovorena velika razmjena stanovništva između Grčke i Turske.

U zadnjoj fazi svog političkog života Venizelos je uspio obnoviti i normalizirati odnose Grčke sa susjedima a radio je na daljnim ustavnim i ekonomskim reformama. Već umirovljeni Venizelos, vraća se 1935. godine u polički život kako bi podržao vojni udar, ali je doživio neuspjeh to je oslabilo njegovu vlastitu tvorevinu Drugu Grčku Republiku.

1. ↑ Kitromilides, 2006, p. 178
2. ↑ 'Liberty Still Rules' Arhivirano 2013-05-25 na Wayback Machine-u, Time (magazine), Feb. 18, 1924
3. ↑ Venizélos, Eleuthérios, Encyclopædia Britannica Online
4. ↑ Duffield J. W., The New York Times, 30. studenog 1921, Sundaylink