Filozofija uma

Filozofija uma je grana suvremene analitičke filozofije koja proučava prirodu uma, mentalnih događaja, mentalnih funkcija, svijesti te njihov odnos s tijelom, osobito s mozgom.^[1]

Dualizam i monizam su dvije glavne škole misli koje pokušavaju riješiti problem uma i tijela. Dualizam je stajalište koje tvrdi da su um i tijelo na neki kategorijski način odvojeni jedno od drugoga. Može se pratiti od Platona,^[2] Aristotela^[3][4][5], te Sankhya i Joga škole hinduističke filozofije,^[6] ali najpreciznije ju je formulirao René Descartes u 17. stoljeću.^[7] Dualisti substancija tvrde da je um neovisna postojeća supstanca, dok dualisti svojstava kažu da je um grupa neovisnih svojstava koja proizlaze iz mozga i ne mogu se reducirati na njega, ali nije distinktivna supstancija.^[8]

Monizam je pozicija da um i tijelo nisu ontološki različite vrste entiteta. Ovu je perspektivu prvi put predložio u zapadnoj filozofiji Parmenid u 5. st. pr. Kr. i bila je kasnije usvojena kod racionalista Barucha Spinoze.^[9] Fizikalisti tvrde da postoje samo entiteti postulirani fizikalnom teorijom, i da će um biti eventualno biti objašnjen tim entitetima nakon što se fizikalna teorija dovoljno razvije. Idealisti zagovaraju da je um sve što postoji, i da je vanjski svijet ili sam mentalan ili iluzija stvorena od samoga uma. Neutralni monisti se priklanjaju stajalištu da postoji neka druga, neutralna supstancija, te da du i materija i um svojstva te nepoznate supstancije. Uobičajeni monizmi 20. i 21. stoljeća su varijacije fizikalizma; u te perspektive spadaju biheviorizam, teorija različnog identiteta, anomalijski monizam i funkcionalizam.^[10]

Mnogi moderni filozofi uma usvajaju reduktivnu ili nereduktivnu fizikalističku poziciju, tvrdeći u različitim pogledima da je um nešto što nije odvojeno od tijela.^[10] Ti su pristupi izrazito utjecajni u znanostima, osobito u područjima sociobiologije, računarstva, evolucijske psihologije i različitih neuroznanosti.^{[11][12][13][14]} Ostale filozofije, pak, zastupaju nefizikalističku poziciju, koja stavlja u pitanje ideju da je um čista fizikalna tvorveina. Reduktivni fizikalisti zagovaraju da će sva mentalna stanja i svojstva biti objašnjena znanstvenim uvidom u fiziološke procese i stanja.^[15][16][17] Ne-reduktivni fizikalisti tvrde da, iako je mozak sve što je u odnosu s umom, predikati i rječnik korišten u mentalnim opisima i objašnjenima su nezamjenjivi, te se ne mogu reducirati na jezik i niže razinska objašnjenja fizikalnih znanosti.^[18][19] Kontinuirani napredak u neuroznanosti je pomogao da raščisti neke nedoumice i pitanja, i njezini nalazi snažno podržavaju tvrdnje fizikalista.^[20] Ipak one su daleko od toga da budu riješene, i moderni filozofi uma nastavljaju istraživati kako subjektivne kvalitete i intencionalnost mentalnih stanja i svojstava mogu biti objašnjena u naturalističkim terminima.^[21][22]

1. ↑ Kim, J. (1995). Honderich, Ted. ur. Problems in the Philosophy of Mind. Oxford Companion to Philosophy. Oxford: Oxford University Press. 
2. ↑ Plato (1995). E.A. Duke, W.F. Hicken, W.S.M. Nicoll, D.B. Robinson, J.C.G. Strachan. ur. Phaedo. Clarendon Press. 
3. ↑ Robinson, H. (1983): ‘Aristotelian dualism’, Oxford Studies in Ancient Philosophy 1, 123–44.
4. ↑ Nussbaum, M. C. (1984): ‘Aristotelian dualism’, Oxford Studies in Ancient Philosophy, 2, 197–207.
5. ↑ Nussbaum, M. C. and Rorty, A. O. (1992): Essays on Aristotle's De Anima, Clarendon Press, Oxford.
6. ↑ Sri Swami Sivananda. „Sankhya:Hindu philosophy: The Sankhya”. 
7. ↑ Descartes, René. Metafizičke meditacije : Razmišljanja o prvoj filozofiji. Demetra. ISBN 86-81877-4-6. 
8. ↑ Hart, W.D. (1996) "Dualism", in Samuel Guttenplan (org) A Companion to the Philosophy of Mind, Blackwell, Oxford, 265-7.
9. ↑ Spinoza, Baruch (1670) Tractatus Theologico-Politicus (Teološko-politička rasprava).
10. ↑ ^{10,0 10,1} Kim, J., "Mind-Body Problem", Oxford Companion to Philosophy. Ted Honderich (ed.). Oxford:Oxford University Press. 1995.
11. ↑ Pinel, J. Psychobiology, (1990) Prentice Hall, Inc. ISBN 8815071741
12. ↑ LeDoux, J. (2002) The Synaptic Self: How Our Brains Become Who We Are, New York:Viking Penguin. ISBN 8870787958
13. ↑ Russell, S. and Norvig, P. Artificial Intelligence: A Modern Approach, New Jersey:Prentice Hall. ISBN 0131038052
14. ↑ Dawkins, R. The Selfish Gene (1976) Oxford:Oxford University Press. ISBN
15. ↑ Churchland, Patricia (1986). Neurophilosophy: Toward a Unified Science of the Mind-Brain.. MIT Press. ISBN 0-262-03116-7. 
16. ↑ Churchland, Paul (1981). „Eliminative Materialism and the Propositional Attitudes”. Journal of Philosophy: 67–90. 
17. ↑ Smart, J.J.C. (1956). „Sensations and Brain Processes”. Philosophical Review. 
18. ↑ Donald Davidson (1980). Essays on Actions and Events. Oxford University Press. ISBN 0-19-924627-0. 
19. ↑ Putnam, Hilary (1967). "Psychological Predicates", in W. H. Capitan and D. D. Merrill, eds., Art, Mind and Religion Pittsburgh: University of Pittsburgh Press.
20. ↑ Farah, Martha J.; Murphy, Nancey (February 2009). „Neuroscience and the Soul”. Science 323 (5918): p. 1168. DOI:10.1126/science.323.5918.1168a. Pristupljeno 20 November 2012. 
21. ↑ Dennett, Daniel (1998). The intentional stance. Cambridge, Mass.: MIT Press. ISBN 0-262-54053-3. 
22. ↑ Searle, John (2001). Intentionality. A Paper on the Philosophy of Mind. Frankfurt a. M.: Nachdr. Suhrkamp. ISBN 3-518-28556-4.