Historija drevnog Izraela i Judeje

Historija drevnog Izraela i Judeje je poznata iz nekoliko klasičnih izvora kao što su judaistički Tanakh ili Hebrejska Biblija (u kršćanstvu poznat kao Stari Zavjet), Talmud, etiopski Kebra Nagast, spisi Nikolaja Damskog, Artapana, Fila iz Aleksandrije i Josephusa, a uz koje idu od od strane arheologa otkriveni egipatski, moabitski, asirski, babilonski, izraelitski i judejski natpisi.

Historija regije na kojima će kasnije nastati države Judeja i Izrael postavlja posebne probleme pred suvremenog historičara. S obzirom na to da je ta oblast povezana s pričama i legendama zapisanim u Bibliji, postoji tendencija da se cijela historija južnog Levanta prati gotovo isključivo iz biblijske perspektive nauštrb post-biblijskog perioda. Arheološki nalazi iz područja se također često gledaju gotovo isključivo kroz biblijsku prizmu[1], što ponekad otežava razumijevanje ove važne oblasti u modernom arheološkom kontekstu Drevnog Bliskog Istoka kao zaokružene cjeline.

Neki smatraju da su ta dva glavna izvora historijskih podataka u sukobu (v. Biblija i historija za dalje informacije). U pitanju je prilično kontroverzna tema, vezana uz religiju, politiku i diplomaciju.

Priroda i precizni datumi određenih dogašaja, kao i preciznost s kojom se mogu odrediti su predmet stalnih rasprava. Ne postoji biblijski događaj čija se godina može može potvrditi eksternim izvorima prije 9. vijeka pne. (uspon Omrija, kralja Izraela). Svi raniji datumi su, stoga, ekstrapolacije. Nadalje, sama Biblija ne daje lak materijal za izračunavanje: uglavnom se ne spominje nijedan period duži od nečijeg životnog vijeka, pa se kronologija mora posredno ustanoviti iz neizbježne pogreške koje donosi zaokruživanje.

  1. Whitelam, Keith (1997),"The Invention of Ancient Israel: The Silencing of Palestinian History (Routledge)

© MMXXIII Rich X Search. We shall prevail. All rights reserved. Rich X Search