Napoleon I Bonaparte

„Napoleon” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Napoleon (razvrstavanje).

Napoleon I Bonaparte
Jacques-Louis David: Car Napoleon u svojoj radnoj sobi u Tuileriesu (1812.)
Car Francuza
Vladavina	18. svibnja 1804. – 11. travnja 1814. 20. ožujka 1815. – 22. lipnja 1815.
Krunidba	2. prosinca 1804.
Prethodnik	nitko
Nasljednik	Louis XVIII (de iure 1814. kao kralj) Napoleon II (de facto nasljednik titule cara)
Kralj Italije
Vladavina	17. ožujka 1805. – 11. travnja 1814.
Krunidba	26. svibnja 1805.
Prethodnik	on sam (kao predsjednik Italije)
Nasljednik	nitko (Napoleonska kraljevina je ukinuta, a sljedeći vladar Italije bio je Vittorio Emanuele II)
Supruge	Joséphine de Beauharnais Marie-Louise od Austrije
Djeca	Napoleon II
Dinastija	Bonaparte
Otac	Carlo Buonaparte
Majka	Letizia Ramolino
Rođenje	15. kolovoza 1769. Ajaccio, Francuska
Smrt	5. svibnja 1821. Longwood, Sveta Helena, Ujedinjeno Kraljevstvo
Pokop	Les Invalides Pariz, Francuska
Potpis
Vjera	katolicizam[1]

Napoleon I. Bonaparte (Ajaccio, 15. 8. 1769. — Sveta Helena, 5. 5. 1821.) francuski je vojskovođa, državnik, car i vladar.

Kao dijete siromašnog korzikanskog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i francusku revoluciju dočekao s činom topničkog satnika. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do čina generala i godine 1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca iz Italije. Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio brojčano nadmoćnije austrijsko - talijanske snage, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanje Mira u Campo Formiu 1797.

Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarne anarhije i nasilja. Godinu dana nakon pohoda u Egipat, Napoleon je godine 1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvim konzulom i zaveo osobnu diktaturu. Godine 1804. proglasio se francuskim carem.

Napoleonova vladavina bila je obilježena sukobom Francuske s Velikom Britanijom, koji je trajao od godine 1793. do mira u Amiensu 1802. Godinu dana kasnije sukob je ponovno eskalirao i Napoleon se, nakon poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara i kraha planova za invaziju Britanskog otočja, morao obračunati s britanskim kontinentalnim saveznicima. Godine 1805. u Bitci kod Austerlitza porazio je i pokorio Austriju, godine 1806. nakon bitke kod Jene isto je učinio s Pruskom te formalno okončao Sveto Rimsko Carstvo, da bi nakon pobjede nad Rusima kod Friedlanda 1807. godine sklopio savez s ruskim carom Aleksandrom I. i ustanovio tzv. Kontinentalni sustav, čiji je cilj bio ekonomskim embargom poraziti Britaniju.

U tom trenutku Napoleon je bio na vrhuncu moći, ali je samo godinu dana kasnije sebi dopustio da bude umiješan u dinastijski sukob u savezničkoj Španjolskoj. Francuska vojna intervencija i postavljanje Napoleonova brata za kralja dovela je do svenarodnog otpora, pojave španjolske gerile i prvih ozbiljnih francuskih poraza. Godine 1809. ohrabrena je Austrija Francuskoj objavila rat što je dovelo do kratkog ali vrlo krvavog pohoda tokom kojeg je u bitci kod Asperna Napoleon po prvi put potučen na bojnom polju. Iako je Napoleon taj rat na kraju dobio, nastojao se od sličnih problema u budućnosti osigurati ženidbom s austrijskom princezom Marijom Lujzom koja mu je rodila sina.

U međuvremenu je Carska Rusija sve teže podnosila ekonomske posljedice napoleonove Kontinentalne blokade pa ju je počela kršiti i dozvoljavati britanskim brodovima da uplovljavaju u luku Sankt Peterburg, zbog tog ju je Napoleon 1812. napao s najvećom vojnom silom dotada skupljenom. Pohod se krajem godine pretvorio u katastrofu tojekom koje je izgubljen veći dio Napoleonove Velike Armije. U proljeće 1813. Napoleon se suočio sa svenarodnim ustankom u Njemačkoj i dotadašnjim saveznicima koji su se okrenuli protiv njega. U odlučnoj bitci kod Leipziga Napoleon je poražen i prisiljen na povlačenje u Francusku gdje je morao abdicirati i otići u progonstvo na otok Elbu gdje je postavljen za formalnog vladara.

Novi režim kralja Luja XVIII. pokazao se tako nepopularnim da je Napoleon nakon samo godinu dana sa šačicom pristaša uspio preuzeti vlast i započeti vladavinu poznatu kao Sto dana. To je razdoblje završilo u junu 1815. godine nakon poraza u bitci kod Waterlooa. Napoleona su zarobili Britanci i zatočili na otoku Sveta Helena gdje je umro šest godina kasnije.

Godine 1840. njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u Francusku gdje je pokopan u pariškom Domu invalida. Njegov se pogreb smatra jednim od najvećih i najveličanstvenijih u povijesti.

Zbog svoje kratke ali burne vladavine Napoleon je i danas predmetom velikih kontroverzi. Jedni ga smatraju beskrupuloznim tiraninom i militaristom čija je vanjska politika izazvala krvoproliće i pustošenje koje se u Europi nije ponovilo sve do doba Adolfa Hitlera. S druge se strane navode njegova manje spektakularna, ali za razvoj europske ekonomije i kulture daleko važnija dostignuća na polju unutrašnje politike, odnosno cijeli niz liberalnih reformi kojima je staro feudalno uređenje postupno zamjenjivano modernim kapitalizmom oličenim u Napoleonovu zakoniku poznatom kao Code civil.

1. ↑ Napoleon je službeno ekskomuniciran 10. lipnja 1809. godine.