Svici sa Mrtvog mora

"Svici sa Mrtvog mora" ili „Kumranski spisi“ sastoje se od oko 900 dokumenata, uključujući i tekstova iz Hebrejske Biblije, koji su otkriveni između 1947. i 1956. u 11 špilja u okolici Kumrana u blizini drevnog naselja Khirbet Qumran, na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora.

Tekstovi su od velikog povijesnog i religijskog značenja pošto sadrže jedine poznate preživjele kopije biblijskih dokumenata nastalih prije 100. pne. te sadrže dokaze o znakovitoj raznolikosti vjere i prakse unutar kasnog Drugog Hrama Judaizma. Napisani su na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku, većinom na pergamentu, ali neki su napisani i na papirusu.^[1] Ovi spisi većinom datiraju između 150. pne. i 70 nakon Kr.^[2] Svici su većinom poistovjećeni sa drevnom židovskom sektom zvanom Eseni, no neki noviji znanstvenici sumnjaju u njihovu povezanost sa spisima.^[3]

Svici sa Mrtvog mora su tradicionalno podijeljeni na tri skupine: "biblijski" rukopisi (kopije tekstova od Hebrejske Biblije), koji tvore oko 40% identificiranih spisa; "apokrifni" ili "pseudepigrane" rukopise (poznati dokumenti iz razdoblja Drugog Hrama poput Enoha, Jubileja, Tobita, Siraha, ne-kanoniziranih psalma, itd., koji nisu postali službenim dijelom Biblije), koji tvore oko 30% identificiranih spisa; i "sektarijanskim" rukopisima (prethodno nepoznatim dokumentima koji govore o pravilima i vjerovanjima određene skupine ili skupina unutar šireg Judaizma) kao što je „Pravilo o zajednici“, „Spis o ratu“, „Pesher“ (hebrejski pesher פשר = "objašnjenje") o Habakuku, i „Pravilo o blagosolovu“, koje tvore oko 30% identificiranih spisa.^[4]

Prije 1968., većina poznatih spisa i fragmenata su bili smiješteni u Rockefeller muzeju (prethodno znanom kao Palestinski arheološki muzej) u Jeruzalemu. nakon Šestodnevnog rata, spisi su premiješteni u Hram knjiga, kod izraelskog muzeja.

Objavljivanje spisa je trajalo desetljećima te je stoga takvo zakašnjenje bilo predmetom raznih akademskih kontroverzi. Do 2007., dva sveska se još moraju upotpuniti, dok cijela serija. Otkrića u judejskoj pustinji, ima ukupno 39 svezaka. Osim u Izraelu, neki se svici nalaze u sveučilištu u Chicagu u sklopu Orijentalnog instituta, Princetonu, sveučilištu Azusa Pacific, te u rukama privatnih skupljača. Prema Oxfordovom vodiču za arheologiju, "Kumranski spisi, koji uključuju barem fragmente od svake knjige Starog zavjeta, izuzev Knjige o Esteri, omogućuju stručnjacima mnogo stariji poprečni presjek tradicije skripte nego onaj koji je bio prije moguć. Oko 35 % biblijskih spisa su gotovo identični tradicionalnim hebrejskim tekstovima Starog zavjeta s 10% tradicionalnim grčkim i samaritanskim, dok ostatak izlaže gotovo dramatičnu razliku i u jeziku i u sadržaju. U svojem opsegu tekstovnih varijanti, kumranski spisi su natjerali znanstvenike da razmisle o ustaljenim teorijama o razvoju modernog biblijskog teksta od samo tri rukopisne obitelji: Mazoretski tekst, hebrejski original Septuaginta, i Samaritanska Tora. Postaje jasno da je sveto pismo Starog zavjeta bilo iznimno tečno sve do biblijske kanonizacije koja se dogodila oko 100. nakon Kr."^[5]

1. ↑ From papyrus to cyberspace The Guardian August 27 2008.
2. ↑ Bruce, F. F.. "The Last Thirty Years". Story of the Bible. ed. Frederic G. Kenyon Retrieved June 19, 2007
3. ↑ Ilani, Ofri, "Scholar: The Essenes, Dead Sea Scroll 'authors,' never existed Arhivirano 2010-04-18 na Wayback Machine-u, Ha'aretz, March 13, 2009
4. ↑ Abegg, Jr., Martin, Peter Flint, and Eugene Ulrich, The Dead Sea Scrolls Bible: The Oldest Known Bible Translated for the First Time into English, San Francisco: Harper, 2002
5. ↑ Fagan, Brian M., and Charlotte Beck, The Oxford Companion to Archeology, entry on the "Dead sea scrolls", Oxford University Press, 1996